StoryEditorOCM
Nogometneugodna pitanja

Jurica Pavičić o uspjehu reprezentacije i kraju nogometne močvare: Euforija će splasnuti, a nogomet će se opet vratiti onoj maloj, neznatnoj manjini koja za njega živi svaki dan - pravim navijačima

Piše Jurica Pavičić/JL
22. srpnja 2018. - 19:27

U nedjelju je, eto, odigrano i to finale. U ponedjeljak se slavilo, a onda se to slavlje proteglo i na utorak i na srijedu. Igrače su u gradovima razvozili autobusima, klicalo se i trubilo, iz službenih i neslužbenih zvučnika i razglasa puštalo patriotske napitnice, s naglaskom na Thompsonu. Kako je uspjeh priljepčiv, tako se i na nogometni uspjeh pokušao prikrpiti svatko, od Velimira Bujanca do osuđenih političara i tzv. kontroverznih poduzetnika. Na uspjeh su se uspješno prikrpili i mediji, koji su danima proizvodili specijale, pa još specijala, pa još priloga i još priloga, nastojeći utržiti štogod na trenutku koji se činio historijskim, piše Jurica Pavičić za Jutarnji list.

Trajalo je to i traje, tri dana, četiri, pet. A onda će napokon svanuti jedan dan - to nije ponedjeljak, ali će biti četvrtak ili petak - kad će sve to utihnuti i prestati. Dan kad će se sve vratiti u korito, euforija će splasnuti, a nogomet će se opet vratiti onoj maloj, neznatnoj manjini. Manjini kojoj - usput - sam pripadam. A to je manjina onih kojima je on zaista važan.

To je ona manjina koja s nogometom ne živi u dvogodišnjim ciklusima reprezentativnije euforije. To je ona manjina koja s njim živi cijele godinu i svake godine, od subote do subote, nedjelje do nedjelje. Za tu manjinu nogomet ne znači reprezentacija s njezinim bijenalnim ciklusom velikih turnira, za tu manjinu pravi i stvarni nogometni život je nogometni život klubova, lige, europskih pretkola i (dabogda) europskih grupnih faza, nervoza u petak i depresija u ponedjeljak, euforija u utorak i antiklimaksa u petak.

Riječ je - ukratko - o malobrojnoj i rijetkoj manjini koja osim u Splitu, nigdje u Hrvatskoj ne broji više od 2-3 tisuće ljudi, koja je osim o vikendima derbija malobrojnija od nedjeljnih kibicera balota ili posjetitelja muzičkih festivala. Konačno, riječ je o marginalnoj i sirotinjskoj kontrakulturi koja živi o vodi i biškotinima grozne Hrvatske lige, koja zdvaja nad propalim nogometnim središtima, poput Varaždina, Vinkovaca ili Zadra, i koja puca od muke što su njezin joga bonito kidnapirali Vrbanovići, Kulušići i Mamići. Ta rijetka manjina zove se nogometni navijač.

Toj manjini pripadam i ja. Pripadam, ajd’ da se pohvalim - s pedigreom. Na Hajdukove sam utakmice počeo ići kao osmoškolac, prvu sam đačku pretplatu imao kao trinaestogodišnjak, a i sada ne propuštam ni jednu utakmicu mog kluba. Ne propuštam je pogotovo otkad je taj klub zaista moj, otkad imam moć birati upravu, utjecati na ono što se zbiva u klubu. Ne propuštam ih pogotovo otkad moj klub nije više parazit na sisi nekog načelnika ili tajkuna, nego samoodrživi ekonomski subjekt, u lošem i dobrom. Pripadam i dalje posljednjim Mohikancima koji idu na klupske utakmice, koji kupuju karte za ligaška kola, a utakmica mog kluba protiv finskog ili bugarskog tima u pretkolu lige UEFA važnija mi je od svakog finala Svjetskog prvenstva.

Pripadam - ukratko - onoj demografiji koja puni europske stadione, koja je zaslužna za velebne scenografije utakmica po sjevernom, industrijskom obodu Europe, u Dortmundu, Liverpoolu, Rotterdamu ili Glasgowu. Pripadam toj “core” tržišnoj niši oko koje se u boljim svjetovima vrti čitav nogometni biznis, zahvaljujući kojoj svoju plaću u svijetu zarađuju Rebić ili Vrsaljko, no koja se u Hrvatskoj svela na malu, tužnu luzersku republiku troznamenkastog broja Mohikanaca.

A onda se - svake dvije godine - ta manjina pretvori u još izrazitiju manjinu: manjinu onih koje u tom trenutku zanima nogomet. S prvim durskim taktovima pivskih reklama nogomet najednom počne zanimati sve: susjedi, ujaci i kolege s posla odjenu se u kockaste dresove, a nogomet od nečeg tvoga najednom postane svačiji. To je fenomen koji sam - ne prvi put, ali kao nikad dosad - doživio ovaj mjesec. Najednom sam se našao u situaciji do nogomet gledaju moja žena i sin, da mi susjedi stavljaju kockaste ponjave na balkon te da cure iz ureda pulskog festivala raspravljaju hoće li bolji streaming prijenosa biti u Giardinima ili u Titovu parku.

Dogodio se perfektan spoj pivskih reklama, marketinške industrije, light-nacionalizma (koji nakon pobjede više i nije bio tako light) te priljepčivosti uspjeha. Taj je spoj najednom napravio da nešto što je u međurazdoblju od dvije godine bilo ekskluzivno naše, postane - svačije. I to tako traje, traje prvi tjedan, drugi, traje do ponedjeljka, možda srijede, eto - eventualno petka. A onda se plima vrati u korito i probudimo se opet u normali. Probudimo se ono jutro kad nogomet nakon svega opet postane - naš.

I to je trenutak kad ja moram postaviti pitanje koje svi izbjegavaju jer bi postavljanje tog pitanja zvučalo kao psovka u crkvi, kao partibrejkerstvo. Ali, eto, postavit ću ga makar me svi vi mrzili: naime - što mi kojima je nogomet stvarno važan imamo od ovoga? Imamo li korist, ili - možda - čak imamo štetu?

Većina mojih kolega novinara su čestiti ljudi i dolični patrioti koji silno žele pomiriti navijanje za “repku”, nacionalni ponos i prijezir prema močvari zvanoj HNS. Stoga su se tijekom ovih tjedana potrudili konstruirati ideološki narativ koji osobno više politički podržavam nego što u njega vjerujem. Ovog uspjeha ne bi bilo, reći će, da kleptokraciji nisu potkresana krila. Da Mamić nije pravosudno istjeran, da neuspjesi HNS nisu stjerali u kut, da onaj finski stoper somalijskog podrijetla nije na Rujevici izjednačio na 1:1 - dakle, da se HNS-ovski ancien régime nije urušio u svom neuspjehu - ne bi Dalić postao selektor, u reprezentaciju nikad ne bi ušli Rebić i Strinić, ne bi se stvorilo “pozitivno ozračje” i “klima povjerenja”, te se čarobni rezultat nije dogodio.

Prema tom narativu, uspjeh reprezentacije zapravo je prvi usputni simptom raščišćavanja močvare, “sprovedenih reformi” i kao takav putokaz da bi i društvo u cjelini moglo napraviti isto te isušiti stare strukture. Razlika je samo u tome što tko podrazumijeva pod “starim strukturama”, a to ovisi o ideološkom predznaku analitičara: jednima su to HDZ-ovi lišaji poput Mamića, drugima djeca komunizma, trećima ratni profiteri ili briselski sluge.

Svima je - međutim - zajedničko to da vjeruju da je u nogometu u nekom trenutku počelo neko raščišćavanje, da je to raščišćavanje urodilo nekakvim rezultatima, bez kojih ovog uspjeha na SP-u ne bi bilo. Samim tim, zajedničko im je i to da vjeruju da će ovaj sportski uspjeh pogurnuti da se taj proces “reforme” dovrši do kraja.

Hoćete me strašno mrziti ako vam kažem što o tome mislim? Mislim da je to bulšit.

Jedan moj znanac, vrhunski STEM profesionalac i žestoki hajdukovac, sredinom Svjetskog prvenstva rekao mi je kako strahuje od velikog uspjeha Hrvatske, jer će nas taj uspjeh - rekao je - u borbi za nogomet “vratiti deset godina unatrag”. Sada, u trenutku kad nogomet prestaje biti svačija draga i kad ga najšire pučanstvo nakon bijenalne posudbe vraća “izvornom vlasniku” - a to smo mi navijači - pitanje svih pitanja jest: je li moj znanac u pravu? Što mi koje nogomet zanima i za neparnih godina imamo od ovoga? Hoće li ovaj uspjeh za nas uroditi dobrim? Ili će se - kako se zloslutno pribojavam - dogoditi upravo obrnuto?

Vi sad možete reći da je to blijedo i nevažno pitanje, efemerno i sporedno prema nacionalnoj afirmaciji i javnoj sreći koju je donio ruski uspjeh. Nekom tko mi to prigovori mogu mirno odgovoriti: ti rezoniraš tako zato što nisi navijač, jer te nogomet zanima samo jednom u dvije godine, jer su ti kolektivne paraideološke identifikacije važnije od one esencijalne, iracionalističke identifikacije koja te navijačem čini svaki tjedan, svaki mjesec, svake subote. Jer, da je obratno, onda ti ovo pitanje - pitanje svih pitanja ne bi bilo nevažno. Bilo bi ti, zapravo, jedino važno.

I zato, opet postavljam to pitanje: hoće li ovo što se dogodilo u Rusiji, što se nogometa tiče, uroditi dobrim? Ili će nas zaista - kako veli moj znanac - vratiti “deset godina unatrag”?

Hoće li nakon ovoga što se dogodilo u Rusiji Šuker i njegova oligarhija biti jači ili slabiji? Hoće li čovjek pod imenom Vrbanović - nepravomoćno osuđen na četiri godine - pred pravosuđem stajati slabije ili bolje? Hoće li itko postavljati pitanje njegove stolice u svečanoj loži, ili - nedajbože - njegove ruke na srcu dok svira himna? Hoće li ikome biti važno što su dvojica od ruskih heroja lagali pred sudom? Hoće li ovaj uspjeh usporiti ili ubrzati privatizaciju javnog dobra koje se zove Dinamo?

Hoće li popraviti ili pogoršati groteskno suđenje i očigledno nepoštenje u nogometnoj ligi? Hoće li se benefit u ugledu i novcu koji je ovaj uspjeh donio preliti u propale nogometne centre iz kojih ti nogometaši nerijetko potječu - u Brod, Vinkovce, Zadar, Šibenik, Dubrovnik, Pulu, Varaždin? Ili će se umjesto toga preliti u Skadar na Bojani, bajoslovni The Nacionalni Stadion, stadion koji će (upravo poput splitske Spaladium arene) za 20 godina simbolizirati jednokratnu iracionalnu opijenost sportskim uspjehom?

Ispričavam se što u trenutku kolektivne romanse postavljam ovako prijesna, prozaična pitanja. Možda vas vrijeđaju, možda vam se čini da skrnavim pir, krstitke ili koncelebriranu misu. Ali - ponavljam - to vam se čini zato što vi niste navijač, a ja jesam, meni je nogomet važan svake subote, a ne bijenalno. I zato je odgovor na ovo pitanje ono što će me najviše zanimati idućih tjedana, idućih mjeseci.

Čekat ću taj odgovor. Volio bih da sam optimist. Ali nažalost nisam, piše Pavičić u svojoj novoj kolumni za Jutarnji list.

24. studeni 2024 18:27