Meni su dresovi Šibenika i Hrvatske jedina svetinja

Hrvoje Slavica jedan je od nogometaša koji su “ostavili kosti” na Šubićevcu. Od svojih 38 godina života, Slavica je među vratnicama “narančastih” proveo više od dva desetljeća i odigrao respektabilan broj utakmica, koji se broji u stotinama:

- Da, ne znam točan broj. Nitko nije vodio preciznu statistiku... Doduše, nisam se ni ja baš nešto pretjerano trudio. Ali, skupilo se, skupilo, što u prvenstvu, kupovima, prijateljske... - počeo je naš razgovor Slavica.
Kada je navukao narančasti dres, ostvario je dječački san:
- To je točno. Išao sam u osnovnu školu preko puta stadiona i stalno dolazio gledati Zorana Slavicu Lava kako brani penale. Nisam razmišljao ni o Manchesteru ni o Realu. San mi je bio odjenuti dres Šibenika. I kada sam potpisao prvi ugovor sa Šibenikom, bio sam najsretniji čovjek na svijetu. Stvari se puno nisu promijenile ni danas. Dresovi Šibenika i Hrvatske za mene su jedine dvije svetinje - iskren je Hrvoje.

Jaka kolonija iz Bilica

Spomenuli ste Zorana Slavicu, još jednog legendarnog vratara Šibenika. Nosite isto prezime, čak i sličan nadimak. On je Lav, vi ste Lavić?
- Je, mi smo i iz istog mjesta, iz Bilica, odakle je i “vatreni” Duje Ćaleta - Car. Nismo bliski rod, ako jesmo, onda možda tek daljnji. A Lav je stvarno legenda, idol najveći u nogometu, nemam što više reći. Pitate za nadimak. Pošto je Lav već bio zauzet, onda je vaš kolega Davor Trutin iz Sportskih novosti meni nadjenuo nadimak - Lavić.

Kao vratar trajete više do 20 godina, ali gotovo ste stalno vjerni Šubićevcu:
- Bilo je tu nekih manjih izleta. Potpisao sam bio dvogodišnji ugovor s Cibalijom, ali vratio sam se iz Vinkovaca za šest mjeseci, nisam mogao bez mora. S 18 sam bio na posudbi u drniškom DOŠK-u, poslije nešto malo u kaštelanskom Valu i sad “pod stare” dane u Zagori iz Unešića - nabraja svoj nogometni put Slavica.
Međutim, Šibenik je vaša matična luka. Na Šubićevcu ste bili i na vrhu i na dnu lonca:
- Tako je, sa Šibenikom sam prošao sve najbolje i najgore. No, ja se držim one iz pjesme Gabi Novak, koja pamti samo sretne dane - veli Lavić.
A tih “puno lipih stvari”, kao što je govorio Keko iz “Velog mista”, nije manjkalo:
- Izdvojio bih sezonu 2005./2006., kada smo s trenerom Ivanom Pudarom bili prvaci 2. HNL i vratili se u viši rang. Bila je to super generacija sa Schildenfeldom, Rukavinom, Govićem, Božićem, Kartelom, a na Šubićevac se vratio i Joso Bulat da zaključi karijeru... Kako idem stariji, sve mi teže pada ono finale Kupa s Hajdukom iz 2010. godine. To mi je i najbolji i najgori trenutak u karijeri. Nesretno i nespretno smo izgubili to finale. Ako ćemo iskreno, ni suci nam nisu bili naklonjeni. U obje utakmice, i na Poljudu i na Šubićevcu smo teško oštećeni. Šteta, da smo podigli to Rabuzinovo sunce, ostali bismo upisani zlatnim slovima u klupsku povijest. Tko zna kada će Šibenik opet imati prigodu osvojiti neki trofej. Inače, i te sezone smo imali sjajnu momčad (Ademi, Zec, Bačelić-Grgić, Husmani, Vidić, Budiša, Blažević...). Branko Karačić je sve to odlično vodio s klupe. Uostalom, ušli smo u klupsku povijest jer smo prvi put izborili igranje u Europi. Dva gostovanja na Malti i Cipru ostat će u lijepom sjećanju. Zaista, bili smo digli klub na višu razinu. Od već spomenutog povratka u 1. HNL, do te 2010. godine bio je doista lijep period za Šubićevac, svi su htjeli biti igrači Šibenika. Nažalost, s tom godinom počinje i pad uvjetovan financijskim problemima - govori Slavica.

Mač stečaja nad glavom

Vi ste i u tim teškim trenucima ostali vjerni Šibeniku?
- Najteže je bilo kada nas je HNS za “zelenim stolom” izbacio u 3. HNL. Mač stečaja visio nam je nad glavom. Prije početka sezone doslovce smo se skupljali kao za na termin. Međutim, domaći igrači su se odazvali kad je bilo najteže. Ante Bulat, Kartelo, Španja... I da se na proljeće nije naglo razbolio naš trener Nikica Cukrov vjerojatno bismo se odmah vratili u 2. HNL, premda je Imotski bio favoriziran. Srećom, vratili smo se sezonu kasnije pod vodstvom Mirka Labrovića - prisjeća se Slavica.
Na Šubićevcu kruži štos da ste Vi jedan od rijetkih igrača od Šibenika koji ima dva naslova...
- Ha, ha. Tako je, ja i Marko Kartelo uzeli smo dvije titule. Bili smo prvaci 2. HNL i 3. HNL - jug. Malo je falilo da uzmemo i treći naslov u sezoni 2015./2016. s već spomenutim Labrovićem i opet uvedemo Šibenik u Prvu ligu. Imali smo sjajnu jesen, međutim puno neshvatljivih stvari dogodilo se na proljeće, pa nas je na koncu Istra izbacila u kvalifikacijama na penale. Inače, mene i Kartela puno toga veže u nogometnom putu. Išli smo skupa u školu, zajedno smo počeli, a sada i naša djeca idu zajedno u istu školu koju smo mi pohađali - ističe Lavić Slavica.
Šibenik i ove sezone ima veliku prigodu ući u 1. HNL:
- Od srca im to i želim! Osobno, žao mi je što nema malo više domaćih igrača. U povijesti se pokazalo da je Šibenik najbolje rezultate ostvarivao kada je imao većinu igrača poniklih na Šubićevcu - drži bivši vratar “narančastih”.
I umjesto da na Šubićevcu čeka kraj karijere, Slavica svoje pozne igračke dane provodi na unešićkom Borovištu:
- Lani me je predsjednik Zagore Mario Paić zvao da dođem braniti, ali prvenstveno da budem trener vratara. Budući da se njihov golman Milina nije uspio registrirati, završio sam među vratnicama. Uspjeli smo izboriti ostanak. Sve što je propustila napraviti uprava Šibenika, doživio sam u Unešiću. Ljudi su super fer i korektni. I ove godine sam još uvijek na klupi za pričuve, nisam definitivno objesio kopačke o klin - govori Slavica.

”Ja sam kao Vegeta”

Unešić i njihova Zagora su sredina koja svim srcem živi za nogomet:
- Nekad mi se čini da više ljudi bude na utakmicama nego što općina ima stanovnika. Na Borovištu je praznik prije utakmice, na poluvremenu i nakon posljednjeg sudačkog zvižduka. Doista, ljudi žive za taj klub. Uprava osigurava maksimalno dobre uvjete, napravili su fantastične svlačionice. Predsjednik Paić se trudi ojačati i klub i momčad. Velika šteta bi bila da se taj klub ugasi, Zagora je simbol tog kraja - emotivno priča Slavica o Unešićanima.

U Zagori čuvate leđa još jednom nadarenom vrataru koji je ponikao na Šubićevcu...
- Da, riječ je o Antoniju Đakoviću. O njegovim izvedbama ove jeseni dovoljno govori podatak da je uvršten u idealnu momčad 3. HNL-jug. On je izabrao dobar put. Došao je kaliti se u 3. HNL-jug, dok su mnoga djeca jako nestrpljiva danas. Đaković je sjajno iskoristio svoju prigodu. Primio je daleko najmanje golova, što je zasluga i stopera - mog Biličanina Mile Ćalete i iskusnog Tonija Peze. Ne vidim razloga zašto Đaković ne bi bio iduća Šibenikova “jedinica”. Na Šubićevcu neće imati problema kada prodaju Nediljka Labrovića. Osim ako Đakovića netko ne otme prije, što me uopće ne bi čudilo - veli Slavica.

Paralelno sa Zagorom, radite i u šibenskom futsal prvoligašu Crnici:

- Ja sam kao Vegeta, miješam se u sve. Nisam očekivao taj poziv iz Crnice. No, zvao me je Dario Kulušić kada su angažirali finskog reprezentativca Savolainena, koji je inzistirao da ima trenera vratara. Inače, u Crnici je i nadareni Filip Radaj, koji je s reprezentacijom Hrvatske bio srebrni na Europskom prvenstvu. Dakle, ima dobrog materijala za raditi u Crnici. Inače, Crnica se jako dobro snalazi u nikad jačoj 1. HMNL. Da nismo izgubili u zadnjem kolu od Vrgorca na Baldekinu, sve bi bilo idealno. I ovako je dobro, jesen smo završili na visokom četvrtom mjestu - kazuje Slavica o svom futsal iskustvu.

Zanimljivo je da ste ove jeseni s klupe vodili i Zagoru i Crnicu:
- Opet Vegeta! U Zagori sam vodio dvije utakmice, bio sam privremeno rješenje u interregnumu između Dragana Blatnjaka i Vjerana Simunića. Nesretno smo ispali od Zadra u Kupu, a ista stvar nam se dogodila protiv Sloge, gdje nam je protivnik iz jedinog udarca zabio. Čast mi je biti pomoćnik legendarnom Vjeranu Simuniću, koji je trenirao više od 30 momčadi. Čovjek ima silnu energiju i priprema svaku utakmicu kao da je finale Lige prvaka.

- Sve ono što sam propustio u Zagori vratilo mi se u Crnici, gdje sam vodio susret s makarskim Novim Vremenom, aktualnim prvakom Hrvatske i sudionikom Lige prvaka. Trener Mladen Perica Štrla, koji je bio kažnjen, pripremio je taktiku. U pripremi utakmice vidio sam da je Novo Vrijeme fantastična momčad. Iskreno, mislio sam da nemamo šanse. No, već nakom minutu i po nakon što je utakmica počela skužio sam da možemo dobiti. Tako je i bilo, prekinuli smo niz Makarana od devet mjeseci bez poraza u domaćem prvenstvu. Momci su odigrali fantastično i borili su se fanatično. Hvala im što su poštovali mene i jedan drugoga - otkriva Slavica svoje trenerske avanture.

S navijačima na gostovanjima

Vratimo se mi na Šibenik. Za Vas se govori da ste najveći Funcut među igračima:
- Ha, mislim da većina domaćih momaka osjeća slično kao i ja. Tu mislim prvenstveno na Govića, Kartela, ali i druge. Možda sam ja kao mlađi više išao s navijačima na gostovanja. Također, pratili smo i košarku, išli smo navijati sa Šibenkom. Opet ponavljam, meni su dresovi Šibenika i Hrvatske jedina svetinja. Inače, još bih nešto htio reći na temu navijanja. Mnogi mi govore da smo mi Šibenčani skloni Dinamu. Prava je istina da Šibenčani nisu ni za Dinamo ni za Hajduk. Mi smo uvijek i samo za Šibenik - bez obzira na ligu u kojoj Šibenik igra i na mjesto koje zauzima na tablici - poentira Slavica.
Vaša juniorska generacija ‘81. sa Šubićevca još se uvijek skupi:
- Istina, lani smo se prvi put pojavili na Božićnom turniru u Benkovcu i odmah ga osvojili. Nastupamo i ove godine. Pojačali smo se s dva igrača koji su stariji od nas, ali njih smo doveli da trče. To su Jere Pešić i Ive Grgas-Grando. U toj generaciji ‘81. smo ja, Kartelo, Gović - koji ove godine nije bio spreman, zatim Marko Matić, Neven Šimunac, Ive Dabov... I svakako Miloš Karađole, koji je bio jedan od najvećih talenata - zaključio je Hrvoje Slavica. •