Makar njih dvojica nikad nisu bili u idiličnim odnosima, filmski redatelj Antun Vrdoljak je u razgovorima za medije vrlo sličan nogometnom magu Ćiri Blaževiću. Uvijek te iznenadi nekom pikanterijom, duhovitošću. Imaju i slične navike da ti katkad ne odgovore izravno na jasno postavljeno pitanje, već odlutaju, po svom guštu, u nekom drugom smjeru. Tako je bilo i u ćakuli, koju smo vodili u starom šibenskom hotelu "Jadran". Samo pola sata poslije snimanja kadrova za film "General" na otvorenom i burnom moru. Filma, koji je Tonču postao opsesija.
- Šibenčani pamte ugodna druženja s vama, kad ste prije trideset godina ovdje snimali TV seriju "Zagrljaj" prema romanu Ranka Marinkovića. Vraćaju li se vam se te lijepe šibenske uspomene?
- Obično će vam svi gosti, koji dođu, reći pomalo kurtoazno da ste lijepi, pametni, dragi, da živite u predivnom gradu. No, ja ovo ne govorim da bih vam se dodvorio. Šibenik je za mene najljepši otvoreni atelje u Hrvatskoj. Gdje god se okrenete, imate kulisu za snimanje. Uostalom, Šibenik je jedini grad na obali koji su osnovali Hrvati. O tome se ne piše dovoljno. Ja sam i za vrijeme rata bio vezan za Šibenik. Sjećam se revolta, kad je neprijatelj pogodio kupolu šibenske katedrale. I malog diplomatskog cirkusa koji je nastao kad su Šibenčani krenuli u protuudar. Nakon oslobađanja Šibenskog mosta zapravo je prekršen dogovor s UNPROFOR-om o prekidu vatre. Tada je predsjednik Tuđman poludio na šibenskoga gradonačelnika Josipa Jurasa, moga dobrog prijatelja riječima "Vas, Josipe, treba strijeljati". A Juras mu je mirno odgovorio: - Šjor Tuđman, slobodno me strijeljajte, ali ja sam njih morao potjerati s mosta! - počeo je Vrdoljak našu ćakulu pričom iz Rujanskog rata.
Film kao torta
- Za Šibenik vas veže i zet Goran!?
- Istina. Tu živi obitelj Višnjić, koja nam je dala svog sina, a mi, Vrdoljaci njima svoju kćer. Ne želim zvučati patetično, ali Goran je našoj obitelji donio veliku radost.
- Tako ste dobili i sjajnog glumca za film „General“…
- Veseli me što je Goran prihvatio ulogu generala Ante Gotovine. On je Gotovinu i posjećivao, pružao mu podršku dok je bio u zatvoru. Uvjeren sam da je u ovom filmu odigrao ulogu karijere.
"Generala" ste snimali na cijelom šibenskom području…
- Prošli smo vašu županiju uzduž i poprijeko, ali težište je bilo na dvjema tvrđavama - Svetom Mihovilu i Svetom Nikoli. Iznenadila me u pozitivnom smislu transformacija Šibenika. Iz industrijskog u turistički grad. Šibenik je danas čudo od grada. I dalje se, međutim, pitam što je gradonačelniku Buriću trebalo da ostavi posao u bolnici i postane glavni čovjek jednog ludog grada kakav je Šibenik!?
- Mnogi pamte vaš sjajni film "Glembajevi". Možemo li očekivati da će „General“ biti na istoj razini?
- Ha… S filmom vam je kao i s tortom. Možete napraviti sve kako treba, ali ako je zakasnite izvaditi iz pećnice neće biti ništa od nje! Film je tajna, misterij. Nitko od nas ne može reći "e, ovo je najbolji film koji smo snimili!" Mogu vam samo obećati da ćemo napraviti premijeru u Šibeniku!
Pero, Dudo i Vrba
- Vaš život nije vezan samo za filmsku industriju, već i za sport. Vi ste, primjerice, spojili Split i Zagreb kako bi Jadran postao vaterpolski prvak Europe…
- To je za naše sportske prilike bio incident! Posebno za one koji su neumorni u poticanju antagonizma na relaciji Zagreb - Split. Jadran je ušao u polufinale Lige prvaka. Imali su dobru momčad, ali nešto im je nedostajalo da se popnu na tron Europe. Mladost je, pak, imala Pericu Bukića i Dubravka Šimenca. Moj je stav bio da ih Mladost treba ustupiti splitskom Jadranu. Bilo je velikih otpora. Mnogi su to željeli spriječiti, ali ja se na to nisam obazirao. Smatrao sam da su interesi hrvatskog vaterpola važniji od klupskih. Pero i Dudo su otišli u Split. S dvojicom tipičnih Šibenčana, Bukićem i Vrbičićem, uspjeh nije mogao izostati. Ne želim se pomiriti s istinom da Vrbe više nema. Bio je duša i gromada od čovjeka. Spomenuti je tercet bitno pridonio da Jadran početkom devedesetih napravi vaterpolsku senzaciju i veliku stvar za hrvatski sport.
- Mnogima je vaša sportska uloga u prvim godinama hrvatske neovisnosti bila i stanovito iznenađenje…
- Sad priznajem da se u to vrijeme sportom nisam bavio svojom voljom, već su me okolnosti na to natjerale. Prije 29 godina se u Splitu trebalo održati Europsko prvenstvo u atletici. Međutim, neki su ljudi, koje sada neću spominjati, otkazali prvenstvo 82 dana prije početka natjecanja. U Zagreb je iznenada zrakoplovom stigao Artur Takač, izaslanik Juana Antonija Samarancha, predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora. Poručio nam je da u slučaju otkaza Hrvatska nikad više neće dobiti organizaciju nekog prvenstva, a da hrvatski sportaši idućih dvadeset godina neće moći nastupiti ni na jednom svjetskom natjecanju! Predsjednik Tuđman me je ovlastio da riješim taj problem. Uspješno organizirano Europsko prvenstvo u Splitu bilo nam je u kasnijim godinama ključ koji nam je otvorio sva vrata. Zahvaljujući tome smo nastupili i na Olimpijadi u Barceloni. Da nije bilo toga, ne bi bilo ni srebra naših košarkaša. Njihova finala protiv jedinog originalnog američkog "dream teama".
Draženova tuga
- I Amerikanci su, kažu, inzistirali na tezi kako bez Hrvatske i Dražena ne bi imali dostojnog suparnika!?
- Naravno. Znali su kakav je on talent i fajter. Dražen izborniku Skansiju nikad nije oprostio što je povukao prvu petorku s terena u finalu. To mi je rekao odmah nakon utakmice, kad sam njega i Stojka Vrankovića našao iza jednih vrata kako plaču! On je umro u uvjerenju da smo mogli pobijediti Amerikance.
- Ako se vratimo filmu "General", dojam je da ste, unatoč poznim godinama, s posebnom strašću ušli u taj posao?
- Vjerujem da sam zahvaljujući "Generalu" na dobrom putu da vratim dug hrvatskog filma prema Domovinskom ratu. Kao što sam u ratnim godinama pošteno odradio posao u hrvatskom sportu i na Hrvatskoj televiziji.
- Već smo spominjali herojsku obranu Šibenika u Rujanskom ratu. Bi li taj događaj bio dobar scenarij za neki vaš idući film?
- Nismo mi to preskočili ni u "Generalu"! Znakovito je što baš u Šibeniku završavamo snimanje filma. Šibenik je, ponovit ću, divan. Ja, zapravo, nisam i ne mogu biti do kraja objektivan kad je taj grad u pitanju. Ne samo zbog mog zeta. Rado se sjećam i sjajnih šibenskih klapa, i moga dragog prijatelja Arsena Dedića. S njim sam često surađivao, od "Prosjaka i sinova" do "Glembajevih". Jednom smo se i žestoko sukobili oko špice za "Glembajeve". Prilično uzrujan kazao sam mu da ne možemo normalno pričati s obzirom da on dolazi iz grada koji desetljećima ima ludnicu. On mi je uzvratio "U Šibeniku su luđaci u ludnici, a u drugim gradovima šetaju ulicama!" Potom smo se obojica nasmijala i, dakako, pomirila. Arsen mi fali kao prijatelj, intelektualac, glazbenik… Nemate pojma koliko je njega i Gabi volio i cijenio Miroslav Krleža - završio je Antun Vrdoljak.
Carringtonov kompliment
U Domovinskom ratu televizija je bila moćno oružje. To nam je na izravan način potvrdio lord Carrington, koji je kao predstavnik UN-a bio zadužen za naš sukob sa Srbijom.
"Ne mogu biti objektivan u hrvatsko-srpskom sukobu, jer sam intimni prijatelj obitelji Karađorđević“, priznao je Englez u jednom razgovoru s predsjednikom Tuđmanom.
Za nas je to bio šok, ali i okidač u nakani da lordu nasapunamo dasku, natjeramo ga na odlazak. Kad mu je Slobodan Milošević priredio oproštajnu večeru, Carrington mu je otkrio kako Hrvati misle da je cijelo vrijeme bio na srpskoj strani. Milošević je na to odgovorio "Lepo, Vi ste bili na našoj strani, a mi svejedno izgubili rat!" Dočekao ga je Carringtonov iznenađujući odgovor:
- Vi niste mogli dobiti medijski rat s Hrvatskom televizijom!
Taj Carringtonov neizravni kompliment bio mi je najveća satisfakcija za težak i odgovoran posao HRT-ova ravnatelja u Domovinskom ratu - priznaje Vrdoljak.