‘H-8‘: Hitchcock iz našeg sokaka

H-8 je početni dio registracijske tablice osobnog vozila koje je skrivilo užasnu prometnu nesreću kamiona i autobusa na 148. kilometru autoputa između Zagreba i Beograda 14. travnja 1957. godine. Hrvatski film “H-8” (1958.) režisera Nikole Tanhofera i scenarističkog dvojca Tomislav Butorac–Zvonimir Berković posvećen je vozaču tog automobila. Nepoznatom čovjeku, glavnom uzročniku sudara, koji je “skrivivši nesreću nastavio put, a da se nije ni osvrnuo”. 

U uvodnim minutama Tanhofer dramatično i “hičkokovski” tenzično izlaže osnovne informacije tragedije uz asistenciju dvojice naratora i otkriva kraj “H-8”, nakon što natpis istakne “Iako je ovaj film inspiriran tragičnim događajem koji se dogodio na autoputu jedne noći 1957., svaka sličnost s učesnicima katastrofe potpuno je slučajna”.

Autobus marke “Tam” krenuo je za Beograd sa svog redovnog stajališta iza hotela “Esplanade” u 18.15 i prešao na autoput 17 minuta kasnije. Istovremeno je sa sporedne ceste na autoput skrenuo kamion marke “OM” u pravcu prema Zagrebu... 

Natjecateljski nastrojeni naratori informiraju nas o putanjama autobusa i kamiona, čak i njihovoj prosječnoj brzini u tom trenutku (nešto preko 70 km na sat, odnosno 60), pripovijedajući priču kao da prenose završnicu nekog napetog sportskog meča.

Napetost raste (kišna noć, farovi vozila iz suprotnog smjera) i odvija se u ritmu brisača koji brani vjetrobransko staklo od kiše, mahnito gurajući guste kapi desno i lijevo. Najveću jezu izaziva spomen automobila koji će “točno u 20.33 skriviti jednu od najtežih nesreća ikada na autoputu”, tj. vozača o kojemu se “do danas saznalo samo toliko da mu registarski broj počinje s H-8”. 

Sudar kamiona i autobusa neminovan je od uvodne sekvencije, ali “H-8” se upravo zato gleda iznimno napeto. Režirajući film Tanhofer je u sebi probudio unutarnjeg Hitchcocka (nazovi “H-8” radi Hitchcocka) i pridržavao se njegova pravila u vezi “suspensea”: “Nema terora u eksploziji bombe, samo u iščekivanju toga”. Bila ta bomba pod stolom ili u autobusu, sasvim je svejedno.

Ključna je anticipacija praska (u ovom slučaju sudara) za koji znamo da će dogoditi, a ne samo prasak (ili prometna nesreća).  U startu je, dakle, jasno da likovi jure u smrt (“sudar se više nije mogao izbjeći”) zahvaljujući vozaču koji je nepropisno pretjecao autobus, držao upaljena duga svjetla i pobjegao s mjesta grozne nesreće.

Da se sve to potencira, film u trajanju od 100 minuta odvija se u približno realnom vremenu (“sat je u ovo doba pokazivao 19.20”, čujemo pri početku) tijekom čega gledatelj pobliže upoznaje likove zapečaćene sudbine, obične male ljude koji znaju biti “izvrsni putnici, ali često loši suputnici”, poistovjećujući se s njihovim osobnim mikro-dramama, opraštanjima, žaljenjima, čežnjama i snovima, neostvarenim romansama. 

Bus je mikrokozmos (ex-jugoslavenskog) društva u “H-8” (službenici, novinari, studentice, vojnici, kućanice...), svojevrsnoj trilersko-dramskoj preteči crne komedije “Ko to tamo peva” koja je pretkazala raspad Jugoslavije. Navijestio je Tanhofer i “boom” žanra film katastrofe sedamdesetih kojemu “H-8” pripada (u jednoj sceni novine izvještavaju o potresu u Grčkoj), možda i “Put bez povratka” s obzirom na to kako se likovi znakovito prebacuju sa sjedala na sjedalo da bi neki od njih zauzeli kobna mjesta u busu, rezervirana za smrt. 

Tanhofer izvlači maksimum u pogledu “disaster movie” profilacije putnika/vozača busa i kamiona te bildanja tenzije po mjeri Hitchcockovih trilera toliko da su i glazbene partiture “hermannovske”, a izvrsno se snalazi u zbijenom prostoru (film se većinski odvija unutar autobusa i kamiona). Reklo bi se da je Tanhofer na svoj način u “H-8” prelomio “Poštansku kočiju” (karakterizacija) i “Nadnicu za strah” (tenzija), ali i talijanski neorealizam (angažman naturščika pored poznatih glumaca) i američki noir (crno-bijela fotografija, osjećaj fatalizma).

Ovo je film o sudbini i usudu likova: oni se premještaju s jednog mjesta na drugo u busu, bližeći se prednjim sjedalima na kojima su putnici stradali.  “Na putnoj karti ovog čovjeka bilo je označeno sjedalo broj tri. Osim šofera stradali su putnici koji su se zatekli u času nesreće na prednjim sjedalima tri, četiri, dva i pet”, govori narator. Sve do samoga kraja gledatelj ne zna tko će sjesti na kobna prednja sjedala, a jedan lik kaže “Ako dođe do nesreće bolje je biti otraga”.

Tenzija od premještanja i iščekivanja tko će popuniti prazna sjedala nerijetko je nepodnošljiva (“broj dva je prazno, jedno mjesto u autobusu još uvijek čeka svog putnika...”), a kad netko na koncu sjedne nesvjestan što ga čeka, muzika se pojačava i smrt mu/joj zauvijek pečati sudbinu. 

“Da se sudar dogodio na 140. kilometru autoputa vjerojatno ne bi bilo žrtava jer tri mjesta određena onima koji će poginuti još uvijek su prazna”, komentira narator i broji preostalu kilometražu do sudara, zatim i sekunde (još 40, 30, 25, 20...), a gledatelj od svakog nadolazećeg snopa svjetala očekuje fatalnu koliziju dok je na koncu i ne dočeka. “H-8” je osobno najbolji hrvatski film svih vremena koji se naprosto mora pogledati barem jednom. Pitanje je samo je li ga “H-8” vozač ikad pogledao i kako se osjećao za vrijeme gledanja.