Kad je legendarni splitski trener Tomislav Ivić daleke zime 1973. godine stigao na Šubićevac, nije samo na neviđen način pretumbao momčad s parolom "napadače pretvaraj u bočne, a veziste u stopere, pa ćeš imati momčad, u kojoj svi znaju baratati loptom".
Makar je nadareni Nikica Cukrov već kucao na vrata olimpijske reprezentacije, a nešto stariji Goran Jurišić bio praktički već jednom u Hajduku, on ih je obojicu "vratio na špag". Da po nekoliko stotina puta dnevno udare nogom i glavom loptu, koja je visjela na konopcu, na malom betonskom pomoćnom igralištu. S još jednom praktičnom parolom: "Igrač može popraviti tehniku igre u tridesetoj, a kamoli u osamnaestoj godini."
Na sličan se potez, tu više nema dvojbe, jednostavno mora odlučiti trener košarkaša Šibenika Vladimir Anzulović. U nizu neugodnih, visokih poraza, koje su Šibenčani doživjeli u posljednje vrijeme (Cedevita, Split, Cibona) nije bio uočljiv samo pad forme, već i taktička nedisciplina većine nadarenih igrača. Makar bi u svojim neskrivenim emocijama "poginuo" za svakog od mladih šibenskih prvotimaca, slično mišljenje o tehničko-taktičkim nedostacima svojih ljubimaca ima i šibenski košarkaški fanatik (i nadareni trener) Josip Klisović.
Klisović ima i više nego preciznu stručnu dijagnozu kakvu bi terapiju trebalo odrediti Radovčiću, Šariću, Paiću i ostalima. No, i laicima je jasno kako se Šere (Radovčić) još uvijek igra na parketu, umjesto da definitivno prihvati odlike profesionalnog košarkaškog beka. Dome (Šarić) bi definitivno morao popraviti igru u obrani, a Pave (Paić) dobiti čvrstinu pod obručima.
Te su zadaće, ako o Baldekinu razmišljamo dugoročno, puno važnije nego hoćemo li do kraja sezone zabilježiti pet ili šest pobjeda. A spomenute se očigledne slabosti ne mogu rješavati kolektivnim treningom i forsiranjem na utakmicama, već isključivo individualnim radom.
Lako ćemo naći i "zajednički nazivnik" visokih poraza u Zagrebu i na Gripama. U obje utakmice krenulo se odvažno i rezultatski uspješno, a završilo malodušno s debelim rezultatskim minusom. Sjajni jesenski duh Baldekina ćuti se samo u (pre)optimističnim najavama teških utakmica. Poput one "da se s Cibonom idemo nadigravati za treće mjesto".
Aktualna šibenska košarkaška krvna slika je trenutačno daleko ne samo od trećeg, već i četvrtog mjesta. Stoga, nema potrebe sebi na leđa tovariti imperative, koji nemaju okus realnosti. Posebno je bolna istina o nikad slabijoj bilanci skokova, kojoj se zanimljivi košarkaški komentator Stanko Ružić čudom čudio. Ne bez razloga. Bilo je trenutaka na utakmici Cibona – Šibenik kad su domaćini šutirali i pet puta u jednom napadu!
Ružić je, zbog te neugodne statistike, više puta spomenuo odlazak centra Filipa Bundovića. Neću ulaziti u raspravu o vjerodostojnosti priopćenja "o obostranom dogovoru o raskidu ugovora". No, neću i bježati od istine da bez Bundovića Šibenčani igraju neku vrstu "košarkaškog rukometa". Bez toliko potrebne dubinske igre. Baš kao i košarkašice Šibenika, čiji je trener Stipe Bralić već probio "zvučnu barijeru" stalnim žalopojkama, zbog nedostatka centra.