"Gutao bih sve od reda, ribe, zvijezde i torpeda. I bio bih na sve spreman, kao prava morska nemannnn...."
Teško da će se danas na Jadranu pronaći ribarska družina koja bi, puna force i koliko ih grlo nosi, bila u stanju zapjevat legendarne Popadićeve stihove pjesme "Da mi je biti morski pas". Potonuli su ribari, zalilo im se preskupo gorivo za uši, pa mogu samo sotto voce i s kraja ponavljati Banove "Umorne mornare stare".
– Lani u ova doba litra plavog dizela bila je 3,3 kune. Poslije je skočila na 6,5, onda na 8,5, da bi u utorak osvanula cijena od 9,5 kuna. Triput skuplje. Katastrofa! A nama je pet kuna gornja granica izdržljivosti i opstanka. Svaka lipa iznad pet kuna nas ubija.
Zdvojno nam to kaže Antonio Šunjić, predsjednik Ceha ribarstva, akvakulture i poljodjelstva pri Udruženju obrtnika Split.
Na županijskom području radi oko 350 ribara, od kojih se 200 bavi malim alatima, parangalima, vršama i slično, a oko 150 ostalih imaju brodove – koćarice ili su plivaričari. A na ribarskom brodu je od četvero (koćarica) do osmero članova posade (plivarice). Još 9000 ljudi širom Splitsko-dalmatinske županije povezano je s ribarstvom. Samo u bračkoj "Sardini" 300 je zaposlenih.
– Ako plivarice ne rade, što će onda raditi prerađivači ribe?! Ako ne rade koće, neće raditi ni skladišta za izvoz ribe, a ni distribucija. Logično, sve je to jedan lanac. A gdje su vozači, prodavači, prerađivači... Evo primjera: ako danas uloviš ribe za 10 tisuća kuna, to je dobar dan, odnosno ulov. A dnevno potrošiš tonu goriva. Puta 9,5 kuna za svaku litru, jednako je 9500 kuna za gorivo. Znači, izilo gorivo ribu! A gdje je panatika, odnosno prehrana na brodu, pa ulja i maziva, onda porezi, država i plaće, a tek krediti...
Od Nove godine rastu samo minusi, a rusko-ukrajinski rat, neki ga nazivaju ratom Zapada i Istoka, samo dolijeva skupo gorivo na rasplamsalu vatru.
Naš sugovornik, vlasnik koćarice "Dišpet", kaže da bi najavljena Vladina pomoć ribarskoj industriji u iznosu od 75 milijuna kuna – što bi se trebalo realizirati od 15. travnja do prvog lipnja – mogla pokriti dio nabujalih troškova i omogućiti kratak predah ribarima.
Nadu ulijeva i koćarski lovostaj, koji bi trebao nastupiti od prvog travnja do prvog svibnja, a zbog raznih poremećaja uzrokovanih i nesretnom pandemijom koronavirusa. Ako se realizira europski operativni plan za tu svrhu, ribarska gospodarska grana mogla bi računati na naknadu iz fondova Europske unije.
– Tako bismo dobili malo na vremenu. Znači, državna pomoć i lovostaj dvije su karike za koje se možemo uhvatiti. Ne znam što se više uopće može učiniti. Ako su stali Francuzi, Španjolci, Talijani i Englezi, kako ćemo raditi mi na Jadranu?! Idemo iz duga u dug, ali ne može u nedogled tako. Ako se nešto ozbiljnije ne promijeni – neće nas više biti. Trošak goriva narastao nam je na 80 posto. Moliš boga da ga ikako platiš. Trošarina na plavi dizel ionako nema, a PDV je varljiv: ako ga ne platiš na gorivo, platit ćeš na prodanu ribu. Netko uvijek mora platiti PDV – ističe Šunjić.
Prema njegovim riječima, država nije dužna pomoći, ali kad ne bi pomogla – propali bi i ribari i poljoprivrednici. Naravno, nisu svi u tim industrijama jednako pogođeni. Općenito govoreći, tko više troši gorivo ribareći, tomu je i teže. Kod nas i širom Europe.
– Sidi i plači, rekli bi u nas! Eno, u Italiji je litra goriva 18 kuna, svi se muče i grcaju. Odavno je tragedija, a sad je već i katastrofa. I komu ćete dignuti cijene, tko ih to više može platiti?! Što će taksisti, što cestovni prijevoznici, a što brodski. Ovako, tko je natočio prije poskupljenja i nije potrošio, taj će moći još nešto raditi. Na primjer, ja sam imao 12 tona u brodu i kada to ode, onda ću se vezati za kraj praznih tankova. Kamo sreće da se ova ludost oko Putinova rata nikada nije dogodila, i tko zna što nas još čeka – zaključuje šef Ceha za ribarstvo, akvakulturu i poljodjelstvo pri Udruženju obrtnika Split.
