Nije nam dosta što su nam nestale neke školjke, spužve, to da žive plemenite periske na prste jedne ruke možemo prebrojati, ne, morski svijet ljudskom rukom nerazumno do smrti napadamo i nadalje. Na udar su nam došle livade zaštićene endemske posidonije, morskih pluća, bujnih livada Sredozemlja, iz pjesama Dalmacije znane i kao trave lažine koje umiru pod naletima nautičarskih sidara, mreža potegača i nasipanja obale.
Ronioci nam vrlo plastično pričaju kako se u podmorju "in" lokacija splitskog akvatorija, Zlatnog rata, viške Stinive, Krknjaša, uvala Prevojice, Taršče, luke Soline s Paklenjaka, i još brojnih drugih na Jadranu događa njezin pomor. Masakr.
I Zlatni rat može se izgubiti
– Staništa su joj doslovce uništena. Kada sidro ili potegača zaoru dno, događa se isto ono što i na polju koje se priprema za oranje. Pod naletima stroja ili motike vadi se zemlja, stvaraju duboke brazde, čupa, ubija sve što dođe pod nalet sile. A onda tu mrtvu travu valovi nose – kažu nam ronioci.
U podmorju se događa katastrofa koja polučuje reduciranjem života, ali i erozijom obale. S erozijom se počinje gubiti sediment. Znate li čime bi to na kraju moglo rezultirati? Pa i time da zbog napadnute, uništene posidonije i bolski fenomen, Zlatni rat, koji ljeti doživljava invaziju nautičara, jednom počne gubiti svoju famoznu oštricu.
– I mučno mi je i strašno to što vidim u podmorju. I koliko se ono drastično tijekom desetljeća promijenilo nagore. Nakon potezanja sidra ili mreže potegače ostaju brazde i rupe, mrtva, devastirana posidonija, uništene livade u kojima kuću, hranu, zaklon za mriješćenje ima oko 400 biljnih i tisuću životinjskih vrsta. Lažina je ekvivalent tropskim šumama na kopnu, u njoj se stvara ogromna količina kisika potrebna za naš život. Zgrožena sam kada vidim užas koji ostane nakon razaranja njezinih livada – kaže nam morska biologinja Jelena Kurtović Mrčelić, viša savjetnica u Javnoj ustanovi More i krš, koja djeluje pod okriljem Splitsko-dalmatinske županije.
Alarm iz morskih dubina nad inače zaštićenom, ali očito ne i čuvanom posidonijom u našem podmorju, djelatnike ove ustanove naveo je na akciju. Doveo je do toga da su odradili sve što je bilo potrebno za inicijativu kojom će se zakonskim putem zatražiti proširenje zaštite značajnog krajobraza Pakleni otoci i na akvatorij oko trenutačno zaštićenog kopna.
I tako staviti i morski akvatorij pod jaču zaštitu. Jer upozorenje je prešlo u jarkocrveno i ne nudi lijepu budućnost.
Javna ustanova More i krš je na osnovi dugogodišnjih istraživanja akvatorija Paklenih otoka, dakle, dala inicijativu za zaštitu šireg područja. Kad se usvoji, oko Paklenjaka će se nalaziti zaštićeni krajobraz i morski rezervati koji će lažinskim livadama omogućiti oporavak.
– Zbog evidentnog turističkog sidrenja tražili smo strožu kategoriju zaštite, izradili smo projekt i idemo u proglašenje zaštićenih dijelova akvatorija. Zakon o zaštiti prirode detaljno je propisao proceduru proglašenja zaštite novih područja, čemu inicijalno prethodi izrada stručne podloge. Naša je ustanova veći dio tih podataka kroz istraživanja u sklopu izrade Studije sidrišta na otoku Hvaru već prikupila, pa smatramo da bi inače dugotrajni i višegodišnji proces zaštite mogao biti okončan u razumnom roku. Proglašenjem zaštite akvatorija Paklenih otoka, u skladu sa Strategijom Europske unije za bioraznolikost do 2030. godine, s poticanjem veće zaštite morskih područja, otvaraju se prilike na mnogim poljima – kaže Domagoj Lažeta, prvi čovjek ove ustanove.
I to je jedan veliki korak naprijed koji daje podlogu u očuvanju onoga što se sustavno već dugo razara. Zakoni koji štite posidoniju nisu adekvatni za njezino očuvanje, kazne su male, provedba komplicirana, više je nego evidentno da se ne poštuju.
I kao rezultat toga imamo turistički bljesak na morskoj površini, ali i užasni krš i lom u dubini. Boljim zakonima poput onih koje je uvela Francuska regulirao bi se način sidrenja, uvela kontrola, sankcionirala se nepoželjna ponašanja.
Pa bi se na lokalitetima za koja se zna da su top-zona za nautičare našli modeli pravilnog načina sidrenja. Primjerice, stavile bi se bove za privezivanje brodica, nalik onima u uvali Palmižana, čime bi se onemogućilo uništavanje vrijednog nam podmorja.
Zašto se toliko čeka?
– Imamo crveni alarm, imamo mehanizme očuvanja koji su neprovedivi? Zašto ne mijenjamo zakone? Nije mi jasno što se tako dugo čeka. Zašto ne uredimo sidrišta koja imaju koristi za gospodarski razvoj naših otoka? Zašto ne čuvamo lažinu kao šume na kopnu, jer ona ima istu takvu ulogu? Nesvjesno je ubijaju nautičari koji u osnovi imaju manjak uređenih vezova, pa obaraju sidra na njezinu tipičnom staništu. Kidanjem ne ubijaju samo nju nego i staništa za druge vrste koje životno o njoj ovise. Jer posidonija je osnova hranidbenog lanca, početak i temelj i podloga. Uništenje koje se tada događa stvara štetu na staništu kojem dugo treba za oporavak. Na nekim lokacijama će je doživjeti tek naši prapraunuci – kaže iskusna biologinja Jelena Kurtović Mrčelić.
