Sat vremena bilo je dovoljno da se jednoj obitelji potopi gotovo cijeli njihov svijet. Doslovno potopi. Početkom studenog jaka nevera poharala je sve, a more potom “progutalo” drveni brod “Dišpet” u ribarskoj luci Brižine u Kaštelima.
Vlasnik 30-metarskog broda Antonio Šunjić, zajedno s ocem Zlatkom, godinama je pazio, mazio i čuvao svoju koćaricu koja za njih nikad nije bila samo osnovno sredstvo za rad. Ovaj drveni brod više od 20 godina izravni je hranitelj tri generacije ribarske obitelji Šunjić. No, sve je stalo kada je “Dišpet” prije dva mjeseca završio ukopan na muljevitom dnu luke Brižine.
Srećom, veliki ljudi se kriju među “malim ljudima”. Sa svoje dvije ruke i suosjećanjem za kolegu, inače poznatog humanitarca i borca za prava obrtnika, svi su uskočili koliko su mogli jer je s potonućem “Dišpeta” obitelj Šunjić izgubila jedino sredstvo za rad.
- Imamo malu ribarnicu koja se isto zove “Dišpet”. Nalazi se na Splitu 3, a tamo žena kuha, friga, prodaje ribu. Trudi se. Ostatak ribe prodali bi u “Ancore” u Dugopolje, pa dalje za Italiju. Svi živimo od ovog broda - otac, mater, žena, tri sina, kćer i ja… - nabraja Šunjić, a na pitanje kako sada opskrbljuje svoju ribarnicu, naš sugovornik se okreće oko sebe i krene pokazivati rukom prema brodovima.
- Ovaj je od zeta, onaj tamo od prijatelja, a treći je od kuma… Oni pomažu. I ekipa iz “Ancore” mi ženi donese nešto ribe da može prodati tako da se plaćaju barem tekući troškovi. Tako vam ide kod nas u ribarstvu. Kad jednom zapne, ostali uskaču koliko mogu i daju mi ribe da barem nastavimo raditi u ribarnici - uz iskren osmjeh govori Šunjić kojem je solidarnost kolega neopisivo olakšala tešku situaciju.
Posada bez broda
Teško mu je i zbog desetak radnika i njihovih obitelji koji su zaposleni u Šunjićevom obrtu “Marjan”. Sada imaju četvero radnika. Dvije posade su bez posla jer nema broda, ali optimističan je naš ribar, kaže, vratit će se oni, samo neka se sredi brod.
Obrtniku poput Šunjića, uz svu pozitivu i entuzijazam kojim zrači, naprosto je nemoguće samostalno zaraditi tolika sredstva za vađenje, popravak broda, servisiranje, opremanje motora i ostalo. Kolege ribari su pokazali veliku empatiju i solidarnost te je svaki od njih donirao određeni iznos. Nažalost, to nije dovoljno pa je Obrtnička komora odlučila pomoći svojom ulogom, kroz humanitarnu akciju za popravak starog, drvenog “Dišpeta”.
- Šunjić je vlasnik obrta “Marijan” iz Splita koji posluje već 35 godina, a uz vlastiti posao obnaša funkciju predsjednika Ceha za morsko ribarstvo Splitsko-dalmatinske županije. Među svojim kolegama i u javnosti poznat je kao gorljiv borac za interese obrtnika, a redovito sudjeluje u humanitarnim akcijama diljem Hrvatske. Ovog puta pomoć je potrebna upravo njemu, jer se troškovi vađenja, sanacije i popravka “Dišpeta” broje u milijunima kuna - kaže Ivan Gotovac, predsjednik Obrtničke komore SDŽ koji je medijima uputio mail o akciji znakovita imena “Iz dišpeta za Dišpet”. Od troškova koje nam je Šunjić spominjao, sve prisutne je zaboljela glava.
- Mjesec dana nam je trebalo da ga izvučemo. Nakon one nevere, ljudi su se namučili oko broda. Ronioci su danima po lošem vremenu krpali brod, vatrogasci iz Dugog Rata su dali svoj obol, kolege ribari su se javili za pomoć... Sve su to enormni troškovi koje ja ne mogu pokriti odjednom, ali neću nikom ostati dužan - priča nam ribar.
Zbog teške situacije, svi koji su mogli naplatili su mu najmanju moguću cijenu prve pomoći za brod kojeg je trebalo izvući na površinu mora. Međutim, svejedno je riječ o enormnim ciframa.
Šokirani i tvrdoglavi
- Kad vam se ovako što dogodi, padnete u nesvijest koliki su to troškovi! Pao sam na guzicu kad su mi dali ponudu za struju na brodu - 300 tisuća eura! Otac i ja ćemo to sami riješiti. Samo je dizalica bila 150 tisuća kuna, CIAN samo što je stavio branu oko broda koštalo je 380 tisuća kuna… A ‘ko će to platit?. Puno njih mi je i smanjilo cijene, ronioci iz Dugog Rata su tražili samo da im pokrijem trošak, baš su odlični bili momci, ne znam što bi im uopće rekao na to, za mene je to bilo neprocjenjivo - kazuje nam Šunjić koji žali što država ne daje ikakve potpore vlasnicima brodova u ovakvim slučajevima.
- Tek kad se nekome dogodi ovakva situacija ostanemo šokirani koliko sve to košta. Ako se brod potopi i onečisti valu, plaćaš i kurvu i likara, a i kad ne onečistiš, isto plaćaš kurvu i likara. U startu je bilo dogovoreno da ćemo CIAN plaćati 70 tisuća kuna dnevno, ali sam digao halabuku pa su smanjili za 20 dana na 380 tisuća. Svejedno, previše - prisjeća se naš sugovornik mučnih dana. Tome se sad može nasmijati, ali mu ni tada ni sada nije smiješno. Uz sve to, kako nije proglašena elementarna nepogoda, osiguravateljska kuća u kojoj su osigurali brod odmahnula je rukom na njihove zahtjeve za isplatom.
- Ćaća i ja smo toliko tvrdoglavi da ne odustajemo. Upalili smo pomoćni i sad radimo na glavnom motoru. Makinja je iz 1969. godine. Koga god zoveš da ti to dođe raditi i kad čuju da se pali na boce, na zrak, odma odustanu. Nema tu ničega na ključ, najmanji koji koristimo za odvidavanje je 65 - opet se smije Šunjić, jer mu ne preostaje ništa drugo, može još plakati, ali od toga nema koristi. Kraj “Dišpeta” se ne liju se suze, već se budi dišpet.
Šunjić ne može prebrojati sve troškove koji ga očekuju. Svjestan je da će vrijednost radova premašiti vrijednost broda koja je prije nesreće bila između 350 i 400 tisuća eura. Uz to, brod ima veliku sentimentalnu vrijednost. U Hrvatskoj su ostale jedine dvije takve 30-metarske drvene koćarice. Jedna je njegov “Dišpet”, a druga je zetova - “Karfil”. Doplovila je iz Istre kako bi svoju blizanku pratila na putu do škvera u Betini.
Još samo da se prikupe potrebna sredstva, a onda “Dišpet” odlazi u ruke kalafata koji znaju udahnuti novi život drvenim brodovima. Ova ribarica građena je od 1964. do 1969. godine, a u moru je od 1971. godine kao radni brod. Nadajmo se da će i dalje vjerno služiti obitelji Šunjić.
- Ribarenje nije posao kakav je nekad bio. Nećeš od ovoga lipo i lagodno živjeti. Gorivo je skupo, ulovi nisu veliki, pričamo o toj cifri da bi ovaj brod sad triba raditi 20 godina da bi vratio nazad ovaj ulog. Nemaš od brodova više neku dobit, al od jednog broda živi 20-30 ljudi. Ne možeš ni kune ostavit sa strane, ali je nama dovoljno da isplatimo svoje radnike, da se neki od njih opet vrate, da hranimo njihove obitelji i uredno im isplaćujemo plaću - na kraju je zaključio naš ribar koji u ovom trenutku ovisi o dobrim ljudima koji će mu pomoći “Dišpetu” da ponovo zaplovi. Pa neka ulovi još koju ribu, makar iz dišpeta.