nadljudski naporiPodvig naših ronilaca tijekom gradnje pelješkog mosta: zaranjali su u uske cijevi 25 metara ispod morskog dna

Pelješki most, visok i grandiozan, izronio je u izmaglici jesenjeg jutra, koja se povlačila pred prvim zrakama sunca.

Ovo arhitektonsko remek-djelo, otkako je izgrađeno, zapinje za objektive putnika namjernika, no rijetki znaju da su veliki obol njegovoj izgradnji dali upravo hrvatski ronioci. Razumljivo, Kinezi su pokupili svu slavu, što nitko ne osporava, ali u sjeni "vidljivih“ radova odvijali su se i oni skriveni od očiju običnog čovjeka, bez kojih bi se most teško spojio.

Negdje u proljeće prošle godine, na početku koronakrize, u podmorju Neretvanskog kanala dogodila se nezgoda - zapeo je vrh pilota u kamenu na 25 metara ispod morskog dna na pelješkoj strani. Zapeo i iskrivio se pa se stup nije moglo betonirati. Radovi su stali i tada su na scenu stupili ronioci koji su nadljudskim naporima uspjeli izvući dvije tone težak komad čelika i tako omogućit nastavak radova.

Dubinsko pijanstvo

Tako, bez imalo pretjerivanja, da nije bilo hrvatskih ronilaca okupljenih oko splitske tvrtke "Stijeg", specijalizirane za podvodne radove, ne bi bilo pelješkog mosta ili bi radovi tko zna koliko kasnili i veliko je pitanje kada bi se montirala nosiva konstrukcija.

Ronioci splitske tvrtke Stijeg ispod mosta: Nikša Kaleb, Boran Martić i Luka Vekić na brodu s našim reporterom
 

Duje Klarić/Cropix

Dok su kineski radnici danonoćno izvodili radove na gornjem ustroju mosta, ronioci su se morali spustiti u metar i pol široku cijev pilota ukupne dužine pedeset metara, odrezati iskrivljeni dio, kako bi se pilot-temelj stupa mosta mogao betonirati te na sebe primiti nosivu konstrukciju.

Nakon četiri mjeseca nadljudskih napora, upotrebljavajući kumulativne mine, elektrode i rezalice, ronioci su uspjeli izvući "iskrivljeni“ čelični komad, pa je most ovog ljeta mogao zasjati punim sjajem.

Danas s popriličnim vremenskim odmakom na istom mjestu gdje su izvodili neviđene podvodne radove, ronioci su se prisjetili tih stresnih dana kada je budućnost pelješkog mosta bila u njihovim rukama.

- Radilo se u nemogućim uvjetima. Ronioci su se spuštali u unutrašnjost uske cijevi pilota kako bi izvukli taj komad - prisjeća se Boran Martić, vlasnik tvrtke "Stijeg", koji je i sam više puta zaranjao u usku cijev. Boran je inače razvojačeni branitelj, pripadnik je ratne IV. gardijske brigade, koji je svoju ljubav prema ronjenju pretočio u poslovno-poduzetnički pothvat.

Posao nije bio nimalo lagan. Dapače, nešto neviđeno na ovim prostorima. Ronilo se sa specijalnim mješavinama kako bi se smanjio utjecaj pijanstva morskih dubina. Učinili su više od 200 urona, što prevedeno ispada oko pedeset sati.

U cijev je mogao ući samo jedan čovjek jer za dvojicu nema mjesta. Vidljivost je bila nikakva.

Preostalo je još jedino učvrstiti bokobrane na stupovima
 

Duje Klarić/Cropix

- Promjer cijevi u koju smo ulazili je 1,63 metra pa smo se morali spuštati kao padobranci sa skupljenim koljenima i laktovima da uopće možemo proći - govori nam Nikša Kaleb, proslavljeni hrvatski rukometaš, koji se jako dobro snašao u ulozi ronioca i dio je ekipe za specijalizirane podvodne radove na pelješkom mostu.

Je li bilo straha?

- Ma kakvi. Ekipa ronilaca iz Zagreba, Rijeke, Zadra, Splita, Dubrovnika i Metkovića odradila je uspješno taj zadatak. Nismo klaustrofobični - ističe Kaleb, naglašavajući da je svatko u tom procesu imao svoju ulogu i zaduženja.

Nemogući uvjeti

- Ronilo se na plinske mješavine. Spuštali smo se na pedeset metara dubine s mješavinom kisika, dušika i helija, a pri izronu na dvadeset jednom metru smo uzimali nove boce u kojima je samo dušik i povećana koncentracija kisika, kako bi nam dekompresija bila kraća - kaže Kaleb. Zaron je trajao dvije i pol minute, izron 26 minuta, a sam rad u cijevi je bio sedamnaest minuta. Ronioci su radili svaki drugi dan.

Bili su nemogući uvjeti rada, slaba vidljivost i uglavnom opipom smo utvrđivali deformacije cijevi - ističe Boran Martić.

- Na početku smo pokušali s kumulativnim minama, ali nismo uspjeli zbog velikog pritiska u podmorju pa smo od toga odustali. Zatim smo počeli rezati elektrodama uz potporu našeg profesora sa splitskog FESB-a Nikše Krnića, koji je doktorirao na podvodnom rezanju i varenju. On nam je bio stručna podrška u ovome - kaže Martić.

Boran Martić: Posebno sam ponosan i zahvalan Bogu što se nikome ništa nije dogodilo
 

Duje Klarić/Cropix

Rezanje elektrodama povlači za sobom razdvajanje kisika i hidrogena, koji je eksplozivan plin, što je ovaj posao činilo još opasnijim. U normalnim uvjetima rada to nije nikakav problem, ali ovdje je ronilac s druge strane imao 25 metara morskog dna, zbog čega plinovi nisu mogli istjecati - govori nam Martić, pojašnjavajući da bi se u slučaju problema prelazilo na mehaničko rezanje hidrauličkim alatima.

- Svaki zaron u cijevi je iznimno težak za ronioca jer se radi u nenormalnim uvjetima. Ovo je jedinstvena operacija u svijetu. Ovakvo nešto se nigdje nije radilo. Naftne kompanije režu stupove sa skupim robotima pa se isušuju piloti i prave suhe komore da bi alati mogli raditi. No to nije bilo moguće na pelješkom mostu, pa smo mi izveli svojevrsni ronilački triler - naglašava Martić.

- Ti zaroni su nam bili fantastično iskustvo i izazov. Na kraju su Kinezi bili iznimno zadovoljni našom brzinom i kvalitetom rada - reći će Martić.

Završni radovi

- Posebno sam ponosan i zahvalan Bogu što se nikome ništa nije dogodilo, a radilo se u nenormalnim uvjetima u kojima su se upotrebljavale najprije kumulativne eksplozije, pa egzotermne elektrode te na kraju mehanička rezanja hidrauličnim alatima.

A Martiću ovo nije prvi specijaliziran posao u podmorju. Ručnim rezalicama su uspjeli izrezati i u dijelovima izvući brod "Marko Polo", koji je potonuo u Povljima.

Damir Vukov, jedan iz ekipe koja je zadivila Kineze
 

Duje Klarić/Cropix

Trenutačno na pelješkom mostu ronioci izvode završne, bolje reći fine radove, koji su puno manje opasni od onih u unutrašnjosti cijevi pilota iz koje su izvlačili dvije tone težak komad iskrivljenog čelika. Postavljaju se bokobrani-pajeti kao zaštita stupova od brodova, koji će prolaziti prema Neumu. Na bokobranu je šesnaest vijaka, koje su ronioci Luka Vekić i Damir Vukov gedorom veličine 60 pričvršćivali. I kada postave bokobrane, službene aktivnosti ronilaca oko pelješkog mosta prestaju.

- Međutim, bit će još posla - kaže nam Nikša Kaleb. Trebat će očistiti podmorje oko stupova od komada metala ili alata koji je upao prilikom izgradnje.

Kinezi su po dnu vukli veliki magnet koji je sakupljao metalni otpad ali na kraju završnu riječ će ipak morati dati ronici kako bi podmorje pelješkog mosta ostalo čisto.