morsko dobroI u Italiji koncesionari pokušavaju ‘oteti‘ obalu, no to ne ide glatko: evo što možemo naučiti iz njihovog primjera

U Italiji je, u skladu s običajnim, nacionalnim i evropskim pravom, teritorijalno more i obalna crta (ona dokle najdalje dopiru valovi) – državno vlasništvo. Njime upravljaju specijalizirani organi državne uprave: lučke kapetanije, a ne koncesionari (čak ni lučke uprave ni brodogradilišta) koji ondje ostvaruju neka prava.

Građanin, uključujući i stranca, ima pravo slobodnog i besplatnog pristupa moru, pa i za kupanje. Svaka općina, s obzirom na duljinu obale, mora osigurati i potpuno slobodne plaže. Ali ni ondje gdje su dane koncesije za kupališne objekte i usluge, koncesionar ne smije zabraniti ni spriječiti (recimo: ogradom) slobodan i besplatan prolaz do mora onima koji te usluge ne kane koristiti.

Koncesionari imaju obaveze, koje se ne ograničavaju samo na ležaljke, suncobrane i čišćenje. U paketu je u pravilu uredan zahod, tuš, zatim kabine za presvlačenje, te čuvane garderobe za ostavljanje odjeće i opreme. Logično je da bude i šank, na kojemu koncesionar dodatno zarađuje, osobito ako piće ili napitak treba platiti dvaput-triput skuplje nego u najbližem dućanu. Neki imaju svoja parkirališta, uz dodatnu naplatu.

Lukavi koncesionari

Uz članak 11 Zakona br. 217 iz 2011, koji predviđa “slobodno i besplatno pravo pristupa i korištenja obale, također i u svrhu kupanja”, zakon br. 296 iz 2006 utvrđuje “obvezu ovlaštenika koncesije da omoguće slobodan i nesmetan pristup i provoz, radi dolaska na obalu ispred područja obuhvaćenog koncesijom, i radi kupanja”. Ukratko, pristup moru je besplatan i ne morate ništa platiti za kupanje.

Naravno, i u Italiji neki lukavi koncesionari nastoje naplatiti pristup kupačima koji žele doći do obale, ili jednostavno proći. To je zloporaba koja ne uvažava činjenicu da je plaža javno dobro, da je u državnom vlasništvu čak i ako je dana u koncesiju kupalištima. Stoga je sprječavanje pristupa ili traženje plaćanja kršenje zakona.

Ako vas, dakle, u Italiji ne puste kroz kupalište da dođete do mora i okupate se ili vas pokušaju natjerati da platite, treba zvati policiju da intervenira i sastavi zapisnik o prekršaju.

Zakon ne objašnjava točno što se podrazumijeva pod korištenjem, je li to hodanje, ili zaustavljanje, ili igranje loptom. Naravno da i sam kupač, kao i vlasnici objekata, mora paziti da drugim kupačima ne onemogući pristup moru i prilaz do obale. Stvar je interpretacije hoće li se zaprekom smatrati privatni ručnik, suncobran, ili kup odjeće. Tu materiju pojedinačno uređuju – ili treba da urede – općine, pošto prethodno oblasti utvrde “ispravnu ravnotežu između područja dodijeljenih privatnim subjektima i slobodno dostupnih plaža”, kao i “metode i mjesto ulaza potrebnih kako bi se omogućio slobodan i neometan pristup i tranzit, te dolazak do obale ispred područja obuhvaćenog koncesijom, također u svrhu kupanja”.

Mnoge općine zabranjuju zadržavanje (ne i prolaz) u pojasu od pet metara od obale, kako bi ostao dostupan vozilima hitnih službi. Ta zabrana vrijedi za sve, uključujući i voditelje pogona, i ostaje čak i ako se ulaz plaća.

Ostavljanje suncobrana, madraca ili ručnika na plaži, da bi se rezerviralo pogodno mjesto za sljedeći dan, pogodnost je koje se mnogi ne žele odreći, ali to je protuzakonito zaposjedanje javne površine. Kazna je globa i oduzimanje predmeta sa strane policije.

Ako vas, u Italiji ne puste kroz kupalište da dođete do mora i okupate se ili vas pokušaju natjerati da platite, treba zvati policiju da intervenira 

Jaime Reina/Afp

Životinje na uzici

I igre na plaži (nogomet, odbojka na pijesku itd.) reguliraju se općinskim propisima. I u tim aktivnostima korisno je koristiti se zdravim razumom, izbjegavati nanošenje štete ili ometanje drugih kupača.

U praksi je dopušteno stvarati igrališta, primjerice postavljanjem mreže za odbojku na pijesku ili nogometnih branki, ali pod uvjetom da se, nakon upotrebe, rastave i mjesto vrati u prvobitno stanje. U protivnom, kazna je ista kao i za ostavljanje drugih predmeta.

Iznimka su kupališta gdje je u koncesiji dopušteno instaliranje i korištenje sportskih sadržaja.

Ne postoji nacionalni zakon koji regulira pristup životinja besplatnim plažama i vodama u državnom vlasništvu. Ako nema izričitih zabrana oblasnih, općinskih ili pomorskih vlasti, vrijede opća pravila za javna mjesta: životinje se smiju kretati ako ih osoba drži na uzici ili ako imaju brnjicu.

Nositelj koncesije na plaži može zabraniti pristup životinjama na svom kupalištu ili, u suprotnome, može zatražiti od općine odobrenje za dopuštanje njihova boravka.

Psi spasioci i psi vodiči za slijepe uvijek su isključeni iz ograničenja pristupa.

Hranidba na plaži je apsolutno dopuštena sve dok se poštuje okoliš u kojemu ste. Naime, ni na koji način nije zabranjeno jesti bilo kakvu hranu na plaži. Iako nije pristojno ostavljati ostatke hrane na plaži, ta praksa svakako ne šteti ekosustavu jer je hrana potpuno biorazgradiv materijal. S druge strane, na plaži je strogo zabranjeno ostavljati plastične predmete (poput posuđa i sličnoga) ili ikakve ine koji mogu zagaditi morski ili obalni okoliš.

Pečenka može

Koncesionar se tu nema pravo buniti, čak ni ako pruža ugostiteljsku uslugu. Bez obzira na to želite li hranu konzumirati kao gosti objekta, ili ste samo u prolazu kako biste otišli na besplatnu plažu, puno je pravo građana unijeti hranu i piće u objekt, poštujući uređenje plaže.

Prevedeno na praktični jezik: ne možete prirediti piknik sa švedskim stolom ili roštiljem kao da ste u svom vrtu, ali vas nitko ne smije spriječiti da donesete sendvič, piće ili kekse. Ili pečenku.

Talijanski zakon ne zabranjuje pušenje uz more ili u moru. Mnoge lokalne uprave zabranjuju pušenje i na otvorenome, dakle i na plaži. Zabrana mora biti naznačena tekstom i znakovima. U svakom je slučaju zabranjeno opuške bacati u more ili po plaži.

Uostalom, uz more i u moru vrijedi i opće pravilo s kopna: ne čini drugome što ne bi htio da tebi čine drugi.