Povod razgovora s prof. dr. sc. Tihomirom Lukovićem bilo je obilježavanje 31. obljetnice male, ali neizmjerno hrabre formacije pomorskih diverzanata koji su na samom početku Domovinskog rata, kad je Dubrovnik bio u potpunom okruženju, svojim gumenjacima iz Broca pored Stona do Šipanske Luke prevozili sve što je Gradu trebalo. A trebalo mu je sve – od hrane, vode, lijekova, streljiva, naoružanja, piše Hrvatski vojnik.
Profesor Luković ugledan je i svjetski poznat ekonomist, još uvijek vrlo aktivan i kako kaže, danas Hrvatsku više ne brani puškom nego perom. Autor je više od 130 znanstvenih radova i više od 40 knjiga, koje su prevedene na osam svjetskih jezika.
Kao predavač u Splitu i Zagrebu te na Visokoj školi Aspira posvetio se mladim ekonomistima na doktorskim studijima kojima nesebično prenosi svoje životno i stručno iskustvo. Potječe iz disidentske hrvatske obitelji zbog čega gotovo ništa nije mogao postići u onoj bivšoj državi te ističe kako je jedva dočekao stvaranje hrvatske države: "Već krajem 1989. godine na neki sam način ‘mirisao‘ rat i bilo mi je jasno, pogotovo nakon pada Berlinskog zida, da pucaju konci totalitarizma.
Svima nama kojima je more u srcu jasno je bilo da hrvatska obala i Jadransko more izaziva želju mnogima za njegovim ovladavanjem. I to nije bilo prvi put." Premda je prošlo već puno godina, profesor Luković s preciznošću ekonomista prisjeća se svih, pa i najsitnijih detalja s početka Domovinskog rata. Tako ističe kako je na stubištu tadašnje Općine sreo pokojnog generala Ivu Jelića te je zajedno s njim započeo formiranje 4. gardijske brigade.
"Sa 4. gardijskom brigadom bio sam u Novigradu, a general Jelić imao je ideju da 4. gardijska bude čuvar mora. No, tadašnji predsjednik RH dr. Franjo Tuđman 12. rujna 1991. za zapovjednika HRM-a postavio je admirala Svetu Leticu i tog je dana i ustrojena mornarica," govori nam.
Kako se aktivno bavio ronjenjem, Luković je dijelom iz splitskog ronilačkog kluba Mornar, ali i od prijatelja mora, okupio dečke, njih šest, s kojima je dotad ronio te sebe i svoju skupinu stavio na raspolaganje admiralu Sveti Letici. "Moja šesteročlana ekipa uzela je tri gumenjaka iz jedne trgovine na revers, a vojska nam je dala još jedan. S tim smo gumenjacima otišli u Broce u vrijeme kad su se neprijatelji već spustili u Slano, a mi smo s mora gledali kako pale kuće. Jednu po jednu. Kao da su željeli što više u tome uživati." U Brocama su bili smješteni u vikendici pokojne Ane Paparella. Ona im je bez razmišljanja ustupila vlastitu kuću, na kojoj se danas nalazi spomen-ploča o utemeljenju postrojbe.
Aktivni samo noću
"Kad god bismo napravili neki pokret, po nama se otvarala neprijateljska vatra iz tenkova i ostalih sredstava s ceste, pa smo zbog toga uvijek bili u gumenim odijelima te skakali u more. Mještani su bili fantastični, kuhali su nam, čistili čamce, davali sve što su imali. S obzirom na to da su neprijatelji po danu pucali po nama, kretali smo se noću, a ja sam uvijek bio u prvom čamcu. Kretali smo se uz kopno da nas ne uhvati radar, bez obzira na to što su oni imali dobru tehniku. Čim bismo izišli na otvoreno, vidjeli bismo kako se pali lampa na tenku, ta druga rasvjeta na Mljetu, i počeli bi djelovati po nama." Nakon što bi Luković, vozeći se sam u gumenjaku provjerio prohodnost rute, za njim bi se zaputili i ostali do Šipanske Luke, odakle su mještani malim kultivatorima prevozili dalje u Suđurađ ono što bi dovezli. Od Suđurđa pa do Dubrovnika djelovao je Odred naoružanih brodova. Zajedno su radili i dobro surađivali.
"Događalo se da bi se pojavio njihov patrolni čamac i tad je bilo jako opasno. No, bez obzira na to, mi smo išli na njega, u gumenjaku nemamo ništa, ali oni to ne znaju i misle tko zna što imamo. Okrenu se i bježe, a mi za njim. Kad bi se okrenuo prema nama, onda bismo mi bježali," kroz smijeh se prisjeća Luković.
Nažalost, zbog neopreznosti, neznanja i nerazumijevanja situacije u kojoj se našla Hrvatska, dolazilo je do tragičnih posljedica. "Jednom se tako dogodilo da su došli strani dragovoljci, Argentinci i jedan Nijemac, koji su se željeli prebaciti na bojišnicu oko Dubrovnika, a koji umjesto da dođu kod nas, uzimaju jednog mještanina s malim kaićem na koji je izišao patrolni čamac te ih potopio. Nikad se nije doznala njihova prava sudbina pa se vode kao nestali." "Drugi je put išla Vojna policija u Dubrovnik, njih dvadesetak jednim većim turističkim čamcem. Nakon što smo čuli pucnjavu, uskočimo u naše gumenjake i vidimo da su potopljeni. Taj put, nasreću, nitko nije poginuo, a mi smo ih kupili po moru. Jedan od njih, kojeg sam uzeo u gumenjak, bio je sav u krvi i mislio je da je izgubio oči. Kasnije se pokazalo da nije, nego da je bio ranjen u očne kapke pa mu je krv jako tekla," govori Luković.
Božje čudo
"Bilo je puno sličnih situacija," govori Luković, naglašavajući kako ih je zapravo sam Bog čuvao i da su ga te situacije promijenile kao čovjeka. U prilog tomu ispričao nam je nevjerojatnu priču koju ne možemo drugačije doživjeti nego kao pravo Božje čudo.
"Krenuli smo jednu noć prenatovareni, jednim drvenim brodom puni oružja, mina, streljiva, svega što je trebalo. Kad smo izišli na more, valovi su bili prestrašni, gledam ja na krmu, more ulazi u brod, situacija je bezizlazna. Ako pokušam zaokrenuti natrag, prevrnut će nas valovi. Nema izlaza. Naglas zavapim: ‘Bože, pomozi.‘ U tom trenutku počne padati kiša, a more se smiri.
Nastavimo dalje kod jednog otočića i ulazimo u kanal između Jakljana i Olipe. Kad, najednom, njihov patrolni čamac u tom kanalu, vidio nas je, upalio reflektore i krenuo prema nama, a mi nasred kanala.
Ne možemo ni naprijed ni nazad. Zavapim ja opet: ‘Bože, pomozi‘, iznenada padne magla, nas sakrije, a patrolni brod ne usudi se ući u kanal u maglu jer tu su blizu naši maljutkaši pogodili jedan njihov patrolni brod. I vozimo mi dalje kod Jakljana. Odjednom vidim kako se pali svjetlo na tenku, što znači da će pucati, a nama se u tom trenutku na brodu ugasi motor, tenk puca i pogodi ispred nas gdje bismo bili da nam motor nije stao. Znam da će sad drugi pucanj, ali moj pokojni Ivo (Ivo Barzić, op. a.) skoči, nešto potegne i upali motor i mi krenemo i sakrijemo se iza školjića Kosmeča i ubrzo ulazimo u zaljev Šipanske Luke. Kad smo stigli, pitam ja: ‘Ivo, što si potegao‘, a on kaže: ‘Ne znam‘. Dakle, to je bila noć u kojoj nas je samo Bog sačuvao."
Ratovanje se nastavlja
Kako se situacija na tom području počela polako stabilizirati, a pripreme za deblokadu Dubrovnika i hrvatskog juga polako se nazirale, Luković ističe kako u svibnju 1992., ponajprije dolaskom 1., kao i 4. gardijske brigade, koja je već bila u priobalju oko Kleka, više nije bilo potrebe za njihovim djelovanjem. No, prije nego su u potpunosti napustili to područje, Luković se prisjeća još jedne situacije. "Jednom prilikom kad su po nama tukli iz VBR-ova, u blizinu kuće u kojoj smo bili padne jedna granata, a meni kroz glavu prođe misao: ‘Tiho, pa nećeš valjda poginuti a da nisi doktorirao.‘ Zanimljivo kako čovjeku u takvim okolnostima padnu sulude stvari na pamet."
Napuštajući Broce zbog raketiranja VBR-ovima, odlaze prvo u Prapratno, odakle i nadalje plove do Šipanske Luke. Nakon toga prelaze u Livno pod zapovjedništvo generala Ante Gotovine, gdje na Cincaru na visini od 1600 metara sudjeluju u čuvanju desne strane Glamočkog polja. Jednom su prilikom iz Livna vozilom hitne pomoći prebačeni na Vis, gdje su u zrak digli vojno skladište, a nakon te akcije JNA se povukla s Visa za tri dana. Od samih se početaka ova šesteročlana skupina držala zajedno i, srećom, nitko nije poginuo. Šestorci su se pridružili još neki dragovoljci HRM-a, pa se broj članova udvostručio. "Za svojeg sina Danijela nisam čuo godinu dana.
On je bio u Tigrovima, kojima je pristupio sa 17 godina, napustivši četvrti razred srednje škole. Kad smo se napokon sreli u vojarni u Zagrebu, uspio sam ga nekako nagovoriti da dođe u našu skupinu HRM-a. Tad sam bio postavljen za prvog inspektora HV-a pod zapovjedništvom generala Gotovine." Krajem 1992. godine osnovna šestorka napušta vojsku, osim jednog, koji je još uvijek u vojsci, a ostali su nakon rata postali poduzetnici koji vlastitim rukama zarađuju kruh, kako s neskrivenim ponosom ističe Luković. Nakon rata, premda mu je bilo ponuđeno da ostane u vojsci i na visokim zapovjednim dužnostima, on odabire svoju prvu ljubav – ekonomiju.
Završavajući razgovor, Luković ističe da je s prijateljima na jug otišao pomoći Dubrovniku, koji je bio u potpunom okruženju. Ipak, u prvom su redu došli u Dubrovnik braniti Hrvatsku i hrvatsko more, a ne samo grad. "Taj osjećaj domoljublja značio je – iz Broca i Dubrovnika naš pogled na sva bojišta u Hrvatskoj, a posebno Vukovar. Svaku večer telefonski sam razgovarao s Infocentrom HV-a, koji je bio smješten u prizemlju zgrade Sabora.
Tu je radio jedan momak s Pelješca, pa je njega zanimalo stanje na našem ratnom području, a mene pitanje kako se drži Vukovar. Razmjenjivali smo informacije svaku noć," prisjeća se Luković. Na pitanje je li ga bilo strah kaže da, bez obzira što je to danas teško racionalno objasniti, straha kod njega i njegovih prijatelja nije bilo. "Bili smo ludi i hrabri. Imali smo dojam da nas metak ne može pogoditi, a to je bilo jedino jamstvo uspjeha. Svakog smo dana ustajali i lijegali sa sviješću kako je to naša zemlja i ne damo je nikome, a kad je bilo najteže, onda smo u inat pjevali," zaključuje Luković.
