Svake godine čak 9 milijuna tona plastike završi u oceanima. Prema podacima Europske komisije, više od 80 posto morskog otpada je plastika, a polovicu tog otpada čine plastični predmeti za jednokratnu upotrebu. Ribe jedu plastiku jer miriše kao hrana nakon što je prekrivena algama. U oceanima se pak plastika raspada na fragmente koji ulaze u hranidbeni lanac, i morskih životinja i ljudi.
Najviše plaši predviđanje znanstvenika – u slučaju da se ne dogode nikakve promjene, do 2050. godine u svjetskim će oceanima biti više plastičnog otpada nego riba!
Iako smo tek pedesetih godina prošloga stoljeća počeli proizvoditi plastiku, pametni ljudi svijeta zadnjih godina hitno pokušavaju reducirati njezinu proizvodnju. Zašto? Zato što smo zbog nesavjesnog korištenja plastike došli do granice u kojoj se planet doslovno guši i hitno moramo mijenjati navike.
Ponukan rezultatima istraživanja i negativnim prognozama utjecaja proizvodnje i upotrebe plastike, Europski parlament usvojio je zakon, odnosno donio direktivu kojom se u Uniji od 2021. zabranjuju plastični predmeti za jednokratnu upotrebu, kao što su tanjuri, pribor za jelo, slamke za piće itd.
Dakle, od siječnja bi ti proizvodi trebali nestati iz svih naših obrazovnih te znanstvenih javnih ustanova. Zadnje istraživanje pokazalo je da godišnje stanovnik Hrvatske sam generira 12 kilograma plastičnog otpada.
"Novo normalno" stoga ne obuhvaća samo maske i distancu zbog koronavirusa, nego i izbjegavanje plastičnih čašica, odbijanje slamke u kafićima, nošenje vlastitih platnenih torbi umjesto korištenja jednokratnih plastičnih vrećica.
ALTERNATIVE POSTOJE, NEDOSTAJE VOLJA
Akcijski plan Europske unije za kružno gospodarstvo, koji uključuje Direktivu o smanjenju utjecaja određenih plastičnih proizvoda na okoliš kao temelj EU zakonodavstva o otpadu, donosi dakle smion i stroži plan što se tiče jednokratne plastike kao zagađivača našeg okoliša.
Ovom direktivom od 2021. bit će zabranjeni jednokratni plastični tanjuri, pribor za jelo, slamke, štapići za miješanje pića, oksorazgradive plastike (u znanstvenim krugovima je diskutabilna njihova efikasnost i definicija), posude za hranu i piće od ekspandiranog polistirena, te neki drugi jednokratni materijali. Uglavnom se radi o plastičnim materijalima za kratkoročnu i jednokratnu upotrebu, objašnjava nam docent Mario Ščetar iz Zavoda za prehrambeno-tehnološko inženjerstvo zagrebačkog Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta:
– Kako je plastika zbog svoje funkcionalnosti sve više prisutna u našem svakodnevnom životu, bit će potrebno pribjeći određenim alternativama. Cilj EU-a je uspostava kružnoga gospodarstva u proizvodnji plastike te se sve više potiče potreba za ponovnom uporabom i recikliranjem ovog materijala kao i promicanje, razvoj i primjena novih – održivih materijala. Napominjem da je zdravstvena ispravnost hrane koja dolazi u neposredan kontakt s materijalom i dalje na prvom mjestu bez obzira na to o kojem se novom materijalu radi.
Također će do 2029. će biti potrebno ostvariti cilj za skupljanje plastičnih boca u količini od 90 posto, a do 2025. plastične boce moraju biti proizvedene iz najmanje 25 posto recikliranog materijala; do 2030. od 30 posto recikliranog materijala. Zasad ovo predstavlja vrlo zahtjevan izazov svim dionicima u životnom ciklusu proizvoda, od proizvođača materijala i namirnica do kompanija koje se bave recikliranjem i prikupljačima otpada.
Ne poduzme li se ništa, količina plastike koja svake godine odlazi u more porast će s 11 na 29 milijuna tona, ostavljajući kumulativnih 600 milijuna tona koje će oceani progutati do 2040. godine. To je jednako težini tri milijuna plavih kitova, navodi se u studiji objavljenoj u časopisu Science.
Docent Ščetar se slaže s kolegama iz svijeta koji smatraju da je ovakva direktiva trebala biti donesena i ranije. No podsjeća na sličnu Direktivu o plastičnim jednokratnim vrećicama iz 2015. godine. Bila je primjer, kaže, uspješne legislative koja je brzo dovela do promjena u ponašanju potrošača. Novo će zakonodavstvo doprinijeti realizaciji i pozitivnim učincima na okoliš, samo za to treba vremena. Najprije treba educirati potrošače i uložiti početna financijska sredstva.
– Predviđa se da će se ovim zakonodavstvom smanjiti troškovi štete koja bi do 2030. godine bila počinjena okolišu za 22 milijarde eura. Znate kako se kaže!? Nikada nije kasno pa ni sada! Svaki pozitivni pomak je uvijek dobrodošao – govori nam Ščetar.
Na istome je tragu i mlada doktorandica Ivana Grgić s Instituta "Ruđer Bošković", koja bi također bila sretna da se proces smanjivanja količine plastičnog otpada pokrenuo i ranije, s obzirom na to da je posljednjih nekoliko desetljeća poznat obim zagađenja plastikom. Osobito joj je drago što i Kina, jedan od najvećih proizvođača i zagađivača plastikom, provodi mjere suzbijanja plastičnog otpada.
DJECA ĆE POČETI PODUČAVATI ODRASLE
Srećom ili nažalost, sve više postajemo svjesni razine zagađenja. Nove su tehnologije omogućile otkrivanje nakupina plastičnog otpada u najudaljenijim dijelovima svijeta, kao što su polarna – nenaseljena područja, dubokomorska dna i sl.
Problem plastike i mikroplastike danas se uglavnom povezuje s morima i oceanima u kojima su zabilježene najviše koncentracije. Ujedno ne smijemo zaboraviti da ni kopnena ni slatkovodna staništa nisu izuzeta od štetnih utjecaja.
– Svakako je pohvalno da se djecu od vrtićke dobi uči da budu ekološki osviještena, npr. da štede vodu, odvajaju otpad, uzgajaju biljke i sl., ali smatram da bi se kroz medije moglo doprijeti i do odraslih te tako mijenjati njihovu svijest i osjetljivost prema okolišu u kojem žive i o kojem na koncu ovise – ističe Grgić.
Naš sugovornik s PBF-a je pak svjestan da je potrebna i edukacija potrošača i involviranost medija u poticanju zbrinjavanja ambalažnog otpada na pravilan način. Potrošači su voljni usvojiti nove navike, ako su ispravno informirani i vide konačan pozitivan ishod uloženog truda. Stoga je nužno potrebno upoznati ih s mogućnostima reciklaže i njezina direktnog pozitivnog učinka na naše zdravlje i okoliš.
– Gdje postoji volja ima i alternative! Na tržištu već postoje materijali koji mogu zamijeniti jednokratnu plastiku, a to su: čaše i pribor za jelo od papira (proizvodi su funkcionalni i atraktivni), materijali od bioplastike (nisu dobiveni iz nafte), kao npr. biljna ulja i masti te kukuruzni, krumpirov i graškov škrob ili pak melasa, koji se razgrađuju već u nekoliko dana ili tjedana u okolišu. Također se već proizvodi jednokratni pribor od mekinja pšenice, šećerne trske i palmina lišća. U našem laboratoriju za pakiranje hrane već se neko vrijeme bavimo istraživanjem jestivih ambalažnih materijala za pakiranje hrane te njihovom karakterizacijom i mogućom implementacijom u prehrambenu industriju – saznajemo od dr. Ščetara.
Na PBF-u se već dugi niz godina vodi računa o recikliranju, ponovnoj upotrebi i smanjenju jednokratnog otpada s odvajanjem i razumijevanjem, što znači odgovorno ponašanje prema otpadu i utjecaju na okoliš. Stoga su ovdje direktivu EU-a dočekali spremno.
Iako se trenutno ne bave istraživanjima o prisutnosti mikroplastike u hrani i pićima, znaju i uvažavaju studije koje dokazuju prisutnost mikroplastičnih čestica u šećeru, soli, vodi za piće, pivu, ribama i školjkama, tj. proizvodima i sirovinama koje se koriste za prehranu, a da prethodno nisu pakirani u polimerne materijale.
MIKROPLASTIKA OPASNA PO ZDRAVLJE
Što nam to govori? Da je krajnje vrijeme za promjenu. Nažalost, u Hrvatskoj se dosad nije sustavnije istraživala prisutnost mikroplastike u slatkovodnim ekosustavima, potvrđuje nam i Ivana Grgić s "Ruđera", ali prema dosadašnjim spoznajama na globalnoj razini daleko najviše mikroplastike dolazi iz otpadne vode kućanstava. Njezina istraživačka grupa bavi se praćenjem unosa mikroplastike u ličinke vodenih kukaca, fiziološkim odgovorima kukaca na takav oblik stresa te praćenjem prijenosa onečišćivala preko mikroplastike.
– Često zaboravljamo ili nismo svjesni da se, npr. strojnim pranjem sintetičkih tkanina u vodu, ispuštaju tisuće i tisuće sitnih nitastih čestica mikroplastike koje u konačnici završe u našim rijekama i morima. Prema tome, povećanjem broja ljudi, odnosno intenziviranjem ljudske aktivnosti povećava se i zagađenje mikroplastikom. Najugroženije su rijeke koje prolaze kroz veće gradove, a nemaju sustav za pročišćavanje otpadnih voda – navodi Grgić.
Postavlja se pitanje jesmo li kao čovječanstvo prošli "točku iz koje nema povratka" u pogledu zagađenja plastikom i koliko to sve skupa ugrožava ljudsko zdravlje. Nedavno smo za Universitas razgovarali s dr. Ivanom Herceg Bulić, voditeljicom Centra za klimatološka istraživanja PMF-a, koja nam je rekla:
"Čak i kada bismo sada stabilizirali temperaturu, ledenjaci bi se nastaviti topiti i uzrokovali bi podizanje morske razine na tisućljetnoj vremenskoj skali".
Slično je i s plastičnim zagađenjem. Sve i da dođe do potpune zabrane upotrebe plastike, koncentracija mikroplastike u okolišu će se i dalje drastično povećavati kroz desetljeća. Postepeno raspadanje velikog plastičnog otpada rezultirat će nastajanjem sitnih, mikroskopskih čestica. Takve malene, oku nevidljive čestice su i najopasnije, i za sitne životinje poput kukaca, i za ljude, upravo zato što se nesvjesno unose u organizam disanjem ili hranom – otkriva nam doktorandica Grgić.
– Mikroplastika, zbog svojih fizikalno-kemijskih svojstava, ima potencijal da na sebe veže različite kemijske spojeve (pesticide, farmaceutike i sl.) koji čak i u malim koncentracijama mogu poremetiti pravilno funkcioniranje organizma. Istraživanja su pokazala da se mikroplastika unesena u organizam može ugrađivati u različita tkiva, kao što su jetra ili mišići te se tako može lako prenositi kroz hranidbeni lanac, npr. od malih beskralježnjaka, preko riba do čovjeka.
ISTOVREMENO NAJJEFTINIJI I NAJSKUPLJI MATERIJAL
Prema mišljenju dr. Ščetara s PBF-a, zagađenja i klimatske promjene ne utječu isključivo na ekosustav čovjeka već imaju znatan utjecaj na samo društvo i kvalitetu našeg življenja. Jedini način na koji je to sve moguće riješiti jest zakonodavstvo. I to u što kraćem roku ako je moguće, jer ponekad je zaista potrebno vrijeme za prilagodbu, pogotovo gospodarstva jer je promjenama potrebno prilagoditi i tehnologiju.
Može se komotno reći kako je plastika "najjeftiniji, ali istovremeno i najskuplji materijal". Najjeftiniji što se tiče troškova proizvodnje jednokratne plastike koju svakodnevno koristimo, a najskuplji zbog nesagledivih i dugotrajnih posljedica koje zagađenje plastikom ostavlja na planetu na kojem živimo.
Docent Ščetar stoga apelira:
– Moramo razmišljati kakav planet i okoliš ostavljamo generacijama iza nas. Proizvodimo previše plastike i ona zbog naše nesmotrenosti završava u ekosustavima. A i mi smo sastavni dio tog ekosustava. No ne možemo reći da je problem isključivo u materijalu; mi – potrošači – smo glavni akteri u smanjenju i zbrinjavanju posljedica!
