Iako se ljeto, a time i glavni dio do sada vrlo uspješne turističke sezone bliži svome kraju, to nipošto ne važi za ronilačke aktivnosti koje su baš u rujnu i listopadu najatraktivnije; more je još uvijek toplo, a vani nije prevruće za oblačenje toplih neoprenskih odijela.
Hrvatska turistička zajednica se svojom promotivnom kampanjom za posezonu „Experience Croatia… your memories are on us!“ koja se od kraja srpnja pa do polovice listopada provodi na tržištima Njemačke, Austrije, Poljske, Češke, Francuske i Švedske referira na aktivni odmor, outdoor i prirodu, gdje je i ronjenje definitivno pronašlo svoje mjesto, a članovi Scuba skenera su odlučili izvidjeti situaciju na jednom od najatraktivnijih mjesta za uživanje u velikom plavetnilu: otočju Kornati.
Za otočnu skupina od 150 otoka i otočića od kojih čak njih 89 ulazi u sastav Nacionalnog parka Kornati moglo bi se reći i da je najpoznatija, gotovo i nema nautičara koji nije čuo baš ništa o Kornatima ili Kurnatima kako često ovo otočje nazivaju. Već sam pogled s broda na škrti krajolik malih otoka, nalik mjesečevoj površini, ali prošaran brojnim vijugavim suhozidima, ostavio nas je bez riječi i naprosto smo samo udisali topli zrak zasićen morskom solju i osluškivali zvuk ljetne melodije cvrčaka prigušen zvukom brodskog motora.
Odredište su nam Vrulje, malo mjesto na najvećem otoku Kornatu s nekih pedesetak kamenih kuća i samo tri vrlo kratke ulice koje ih spajaju. Kao i sva mjesta na Kornatima i Vrulje funkcioniraju samo sezonski, u ljetnom periodu, jer stalnih stanovnika ovdje nema iako ostaci ilirskih građevina, rimskog ribnjaka, bizantske utvrde Tureta i crkvice posvećene Gospi od Pohođenja svjedoče o nekadašnjoj naseljenosti. Zbog nedostatka plodnog tla na otočju se nije mogla razviti intenzivnija poljoprivreda, a krševite površine su korištene pretežno za uzgoj ovaca koje su se kretale u okvirima gotovo 330 km ispresijecanih suhozida.
Kornatsko je otočje prekriveno maslinicima koje većinom održavaju Murterini, a ulje dobiveno od kornatskih maslina izuzetne je kakvoće i potpuno ekološko. Pješačenje kroz maslinike, među suhozidima još je jedna turistička atrakcija Kornata, ali i samo branje maslina sve je popularnija razonoda gostima.
Ronjenje na Kornatima još je jedan poseban doživljaj, a uz autonomnu ronilačku opremu je dopušteno samo u organiziranim grupama s ronilačkim centrima. Unutar Nacionalnog parka zabranjen je ribolov, čak i domaćem stanovništvu, pa smo očekivali da će i riblji fond biti nešto bogatiji. Broj lokacija za ronjenje je ovdje vrlo velik pa je bilo teško odabrati samo jednu od sedam zona koliko ih na Kornatima ima. Izbor je pao na obližnji otočić Mana u sjeverozapadnom dijelu Nacionalnog parka.
Kako jedna od legendi o Kornatima kaže: „Bog je stvorio Kornate od bijelih stijena koje su ostale neiskorištene nakon stvaranja svijeta. Bacio ih je u more, pogledao i zaključio da ne postoji ništa što bi trebalo popraviti. To je bila kruna njegovog rada.“ I sam naziv otočja dolazi od riječi „corona“, u prijevodu – kruna. Krune su i poznati fenomen ovog Nacionalnog parka, okomite litice otoka, okrenute prema otvorenom moru, a ona najduža nalazi se baš na Mani i osim u visinu nad površinom mora, proteže se i ispod nje. Vrh otoka krasi kamena građevina, zapravo filmska lokacija na kojoj je sniman njemački film „As the Sea Rages“ još davne 1959.godine, ali se tako savršeno uklopila u okoliš da je turisti rado posjećuju u potrazi za savršenom fotografijom s odmora.
Iako je bura već počela lagano mreškati more, trebalo je po prognozi još nekoliko sati biti sasvim pogodno za ronjenje. Usidrili smo se u blizini stijene na jugozapadnom dijelu otoka i odlučili za klasični uron na zidu do dubine od 40 metara. Iako ponire i dublje, granica rekreativnog ronjenja bila je savim dovoljna da vidimo veličanstvene crveno-žute gorgonije koje se na toj dubini počinju ukazivati. Brod se poprilično ljuljao i ulazak u more s ronilačkom opremom postajao je već pomalo zahtjevan, čak i za one s više iskustva. Zbog udara valova o uzdignute stijene smo ostali van plićine i plivajući se približili otoku nakon što smo pomno dogovorili mjesto izlaska na brod.
Iako još uvijek ne prejak, vjetar je ipak dizao plave krijeste pa smo požurili u zaron nakon čega je uslijedio pravi pravcati mir. Već nakon nekoliko metara je borbu s namreškanom površinom zamijenilo bestežinsko stanje i pogled na žute sumporače koje su u busenima prekrivale dno. Jata riba nijemo su plovila među kamenim stazama,a zid naizgled ravan i okomit, ali nakon pažljivijeg pogleda pun pukotina i malih kaverni skrivao je bujan život. Izdajničke pirke čuvale su kamenčićima ograđene kuće hobotnica, a dugački brkovi kozica i račića oprezno su provirivali da bi se potom naglo dali u bijeg.
Žurili smo dalje kako bi što prije dosegli maksimalnu dubinu i mogli se s dovoljno zraka u boci lagano uspinjati prema površini. Cilj su naravno bile gorgonije, meki koralji, podvodna kruna Kornata. Isprva žuta stabalca koja su mjestimično poput razgranatog drveća stršala sa stijene, zatim široke crvene lepeze, a na kraju i one posebno atraktivne crveno-žute. Razni plaštenjaci i kolonije busenastog koralja popunjavale su prostor među njima i činili da zid naprosto vrišti od boja, ali tek nakon što je osvijetljen našim jakim lampama i bljeskalicama.
Tada se ljubičasto-plava naglo pretvarala u nijanse crvene, žute i narančaste. Damir se zaustavlja na dvobojnoj gorgoniji okružen jerama kirnjicama, malim plahim ružičastim ribicama dugačkih lelujavih peraja i čeka pravi trenutak kada ove sitne ribe izlaze iz svog privremenog skrovišta. Božo i ja smo se posvetili crvenim lepezama. Teško je dočarati i osvijetliti pod vodom tako široko područje odjednom, pa biramo reprezentativne primjerke kako bi mogli što bolje prikazati tu ljepotu. Podmorje Kornata krasi izvanredna vidljivost, ponekad i do pedesetak metara, a bogatstvo planktona koje donose morske struje s otvorenog mora, hrani koloritne žarnjake.
Nerijetko ovdje nalazimo ugore, murine ili „kraljevsku“ ribu Jadrana, šanpjera poznatog i kao Zeus faber ili riba Sv. Petra, dok gusta jata crneja daju neopisivu živost lokaciji. Pod našim svjetlima jata se brzo razdvajaju i nestaju u dubini. Mala špiljica omeđena sitnijim primjercima crvenih gorgonija skrila je par rezidencijalnih fratara koji pažljivo promatraju svaki naš pokret. Ne sviđaju im se ronilačke lampe i polako nam okreću leđa i nestaju u tami uskog otvora. Raznobojne spužve i mali zvjezdasti koralji prekrivaju svod špiljice, ljuljaju se kao suncokreti na vjetru i lelujavim žarnjacima love osvijetljeni plankton. Pred špiljicom smo susreli i kosmatog raka samca koji je zauzeo kućicu ovećeg volka. Toliko smo ga zbunili svojom prisutnošću da se uopće nije ni pomaknuo, samo je pažljivo promatrao svojim pokretnim očima.
Na ovoj dubini se ne zadržavamo dugo i lagano krećemo prema plićim dijelovima koji nimalo ne zaostaju za ljepotom. Guste šume gorgonija zamijenile su livade morskih trava na kojima bezbrižno pasu jata ovećih salpi. Njihova plosnata tijela ispresijecana zlatnim prugama lijepo su se presijavala pod sunčevim zrakama koje su se oštro probijale kroz površinu. Jato je toliko sinhronizirano da kada bi nas spazila prva riba, sve bi se istovremeno okrenule i pobjegle, pa njihovo fotografiranje nije nimalo lak zadatak. Par ljubičastih flabelina, malih puževa golaća, lagano se ljuljalo na travčici nošenoj morskom strujom. Vrlo ih je teško opaziti obzirom da su dugački svega centimetar-dva, ali već nas je iskustvo naučilo gdje da gledamo. Kraj njih i jedna mala Craetena peregrina, također pužić, ali bijeli, s narančasto-ljubičastim izraslinama na leđima. Uvijek ga se može naći na stabalcima obrubnjaka eudenriuma, daljnjim rođacima meduze ili koralja, čijim se polipima rado hrane.
Morfologija Kornata kako na površini tako i pod morem podsjeća na neki sasvim drugi planet. Stepenaste kamene gromade prekrivene smeđim algama i bezbrojni kanjoni kroz koje juri knez i vladika arbanaška protežu se u beskraj, a pogled gore, prema morskoj površini već je dao naslutiti da se bura pojačala. Srećom, dogovor je bio da nas brod čeka odmah iza punte, u zavjetrini.
Označili smo mjesto izrona svojom marker plutačom, odradili sigurnosnu stanku pokušavajući još pogledom upiti što više ovog nestvarnog pejzaža, a potom lagano krenuli u izron. Pokazivanje fotografija, dojmovi, prepričavanja ronilačkih priča neizbježnan su dio nakon svakog uspješnog zarona, a glasni žamor na brodu i osmjesi na licu govorili su da našoj ronilačko-turističkoj sezoni nije kraj, prije bi se moglo reći da ona tek počinje.
