Od svih kontinenata, Marko Rudež (35) još jedino nije bio na Antarktici. Kao pomorac na LNG brodu obišao je gotovo cijeli svijet, ali ne može zamisliti da bi živio igdje drugdje osim u Makarskoj.
- Radim na brodu koji prevozi tekući plin, a plovimo na relaciji Australija-Japan. Trenutačno obnašam dužnost 2. časnika palube, a zadužen sam za planiranje putovanja, razna izvješća, održavanje opreme na mostu, a pomažem i kod ukrcaja, odnosno iskrcaja tereta. Brod je 280 metara dug, 42 metra širok, a zapremina mu je 136.000 m3. U luci se zadržavamo oko 24 sata, a to vrijeme jedva da je dovoljno za nužne radnje poput pilotaže, spajanja i hlađenja cijevi, papirologije...
Zbog pandemije posadi nije dopušten izlazak vani, no ja i nemam potrebu niti vremena za to jer sam zadužen za vez i posla imam napretek. Inspekcije su česte dok smo u luci, a u slobodno vrijeme se educiram kod "chiefa" palube jer želim napredovati.
Iako praktično znam sve što mi treba za posao i gotovo sve predmete polažem bez problema, muku mučim s matematikom na fakultetu. Dosta vremena sam izgubio i dok sam shvatio da je pomorstvo ono čime se želim baviti u budućnosti.
A što ću sad?
Kada si i kako odlučio postati pomorac?
- S 15 godina sam počeo raditi kao barmen u diskoklubovima, a danju bih konobario u restoranu. Nakon završene gimnazije nisam imao jasnu predodžbu što bih upisao i, kao mnogi mladi ljudi, nisam odmah znao što želim u životu. Upisao sam poslovnu ekonomiju, no nije mi išlo jer me ekonomija nije zanimala pa sam radije radio na baušteli. U to vrijeme bauštela nije bila bogzna kako cijenjena ni plaćena pa sam 2010. godine odlučio otići na kruzer.
Tad su mi bile 24 godine, preko agencije sam dobio posao barmena, što sam i želio, a ruta kruzera bila je Boston-Kanada. Budući da nikad nisam letio i nisam poznavao pravila ponašanja, sjedajući u avion za Boston predstavio sam se svom susjedu, rukovao se i onda zaspao, poslije sam mu se ispričao jer mi se učinilo nepristojno što nisam održavao konverzaciju.
Na kruzer me doveo jedan pomorac koji me izvukao iz očaja kad sam na aerodromu već mislio odustati i vratiti se kući. Naime, moj let je bio otkazan, a ja pojma nisam imao gdje ću, što ću, ni kud ću. On je opazio da sam u problemu, a pukom srećom pokazalo se da idemo na isti brod. Da nije bilo njega, koji me doslovno doveo na brod, ne znam da li bih uopće postao pomorac.
Vrlo brzo sam se privikao na život na brodu i već sam nakon dva tjedna bio voditelj bara. Navikao sam na gužve radeći ljeti u makarskim disko-klubovima i izbacivao sam tri puta veću normu od ostalih barmena na brodu pa sam uvijek dobivao najfrekventije barove, a to su bazeni, disko-klub i sl. Radeći na kruzeru, shvatio sam da volim ploviti i živjeti na brodu.
Koliko dugo si bio na kruzeru i je li to bila jedina ruta na kojoj si plovio?
- Po ugovoru sam bio sedam mjeseci na brodu, a dva mjeseca kući. To je bio brod srednje kategorije, s 800 članova posade, a primali su 2000 gostiju. Plovio sam i na drugim rutama, a neke od njih uključivale su Karibe, Arubu, Panamu, Kolumbiju, kao i europsku rutu od Londona do Sankt Peterburga.
Kad sam se nakon prvih sedam mjeseci ponovno vratio na brod, upoznao sam Flaviju, časnicu broda rodom iz Urugvaja, i započeli smo vezu. Čim sam se nakon druge godine navigavanja vratio kući, upisao sam Srednju pomorsku školu u Splitu koju sam financirao od vlastite ušteđevine. Sve ispite sam položio ekspresno, no trebalo je završiti i kadeturu u trajanju od 12 mjeseci, a to zahtijeva barem šest mjeseci međunarodne plovidbe.
Nakon što sam odradio prvih šest mjeseci u Hrvatskoj, više od dvije i pol godine nisam mogao naći brod koji bi me primio za međunarodnu plovidbu. Shodno tome nisam mogao napredovati niti sam mogao dobiti potrebne dozvole i papire. Zvao sam sve ljude koji su u toj branši, dok i meni samom nije postalo neugodno, ali nisam imao izbora. Poslao sam 700 mailova raznim agencijama i kompanijama, sve uzalud.
Pije se mate
Što si tada radio?
- Bio sam u vezi s Flavijom i posvetili smo se održavanju te veze jer smo oboje htjeli da uspije. Ja sam išao u Urugvaj, ona je dolazila ovdje, a i njezini roditelji su jedno ljeto proveli u Makarskoj. Urugvaj je za mene bio kulturološki šok jer su ljudi vrlo neposredni, na ulici se svi ljube u obraz, a hodaju s termosicama ispod pazuha i piju mate (čaj nap.a.). Kad je kod nas zima, kod njih je ljeto i obrnuto.
Flavijini roditelji su toliko bili oduševljeni Hrvatskom da su otvorili restoran na plaži u mjestu Cuchilla Alta i nazvali ga "Makarska". Tu sam radio kad bih bio u Urugvaju, a restoran i danas posluje mada nijedan stanovnik tog mjesta ne može izgovoriti ime restorana.
Urugvaj nije bogata zemlja, ima dosta pasa lutalica, a jednom prilikom smo Flavia i ja naišli na malo štene. Neki ljudi su ga hranili, mi smo samo prošli pokraj njega, no ono je krenulo za nama. Nismo znali što ćemo s njim, pa smo nakon kratkog dogovora odlučili zadržati ga. Rekao sam Flaviji da odabere ime jer će pas živjeti u Urugvaju, a dok je ona razmišljala, ja sam pozvao psa "Dođi! Dođi!"... i pas je došao. Flavia me upitala što sam mu to rekao da je poslušao odmah. Odlučila je psa nazvati "Dođi". Dođi je i danas živ i sretan u Urugvaju.
U petoj godini moje veze s Flavijom, ja sam dobio toliko željenu kadeturu, a priliku mi je pružila kompanija za koju trenutačno radim. Nažalost, kako se Flavia i ja tada nismo vidjeli gotovo godinu dana, sporazumno smo odlučili razići se jer vezu na daljinu bilo je nemoguće održavati.
Čime se baviš kad nisi na brodu?
- Već tri i pol godine sam na istom brodu pa bih volio dobiti novi brod, a radovala bi me bilo koja europska tura jer bih bio bliže kući. Zanimaju me dionice i kriptovalute te proučavam svijet financija. U Makarskoj punim baterije, imam psa Ariju i često sam s njom u šetnji, a nerijetko odem i na izlet po Hrvatskoj.
Dugo sam htio psa, no dvije godine sam nagovarao majku da ga pričuva dok sam ja na brodu. Bez njezina pristanka ne bih nabavio psa. Oduvijek sam htio rodezijskog goniča jer ne laje puno, nema mirisa, ne linja se, lojalan je i svjestan je svoje veličine. Međutim, Aria je odabrala mene, a ne ja nju. Kad sam išao pogledati leglo, bilo je šest štenaca, a ja sam htio mužjaka.
Šest štenaca zatrčalo se prema meni i vratilo se spavati, a Aria je jedina ostala uz mene i nije se micala. Drugi put sam došao s majkom da konačno dogovorimo koje ćemo štene i opet se ponovila ista priča. Aria se stisla uza me i više nije bilo dileme. Moja majka je obožava, a i Aria nju.
Korona sve mrcvari
Koje su top tri svjetske destinacije po tvom izboru?
- Moj najdraži europski grad je Prag, a Sankt Peterburg je za mene prijestolnica kulture. Od svjetskih gradova posebno me se dojmio Buenos Aires, a Osaka u Japanu oduševila me najvećim svjetskim akvarijem. Kaiyukan ima preko 620 vrsta životinja i dom je 30.000 vodenih živih bića; od morskih pasa do meduza.
Neke destinacije su me iznenadile na drugi način, npr. karipski otoci su lijepi, no svi su mi više-manje isti. Gdje sam god bio na Karibima, vidio sam kokoše kako trče po plaži. Šri Lanka mi se također svidjela jer je netaknuta i relativno očuvana u svojoj autentičnosti.
Volio bih još posjetiti Vijetnam i Tajland, kao i mnoge druge zemlje, no mjere oko korone su takve da je putovanje postalo mrcvarenje i sve je manje užitka u otkrivanju novih predjela. Dosad me je 20 puta testiralo, a, iako sam cijepljen, kao pomorac moram proći obvezne karantene. To mi je iscrpljujuće, a pomalo i nesuvislo.
Je li te ikad uhvatilo ozbiljnije nevrijeme?
- Uragan nas je uhvatio na kruzeru 2011. godine i dobro nas je izvaljalo. Međutim, svaki brod prati prognoze, smjer kretanja uragana i tajfuna i nije problem izbjeći neveru. Ako žurimo, ponekad nas zna uhvatiti umjereno nevrijeme, ali najčešće plovimo znajući što nas čeka i bez velike opasnosti.
Najbolji 'veleposlanik'
Jeste li se ikad susreli s piratima?
- Pirati najčešće operiraju oko Nigerije i Somalije, ponekad i oko Singapura. Mi smo uvježbani za slučaj napada, a i osigurani smo bodljikavom žicom na krmi. U pripremi su nam uvijek i vodeni topovi, no nikad ih nismo upotrijebili.
Marko Rudež proputovao je cijeli svijet, no ostao je "čovik iz našeg malog mista". Otvarajući sebi prozore u svijet, Marko nijedna vrata nije zatvorio za sobom, a svojom vedrinom, odgovornošću i ljubavlju prema prirodi, ljudima i životinjama, (pomorskom) svijetu je vratio stostruko ponudivši mu ono najbolje što naš grad ima - Marka Rudeža.