Izvlačenje smeća iz mora prizor je posljednjih godina uobičajen za svako naše malo misto. Ronioci, ribolovci i vlasnici brodica, najčešće okupljeni oko sportskih lučica, uz pomoć komunalnog društva i ekoloških aktivista, na rivu izvade sve što su njihovi roditelji, susjedi i prijatelji proteklih godina bacali ispod modrog prekrivača. I staro i mlado uključeno je u vađenje automobilskih guma, boca, namještaja i bijele tehnike obrasle školjkama i algama.
Dok ne završe na lokalnom deponiju, izvađeni artikli još danima na hrpi privlače pažnju mještana i turista, koji poput arheologa amatera prepoznaju razne uporabne predmete. Uz program čišćenja obvezna je i prigodna marenda za sve sudionike u režiji lokalnih ugostitelja za cjelodnevnu ekološku feštu.
Opasni akumulatori
Prva takva organizirana akcija čišćenja podmorja u Dalmaciji počela je 1994. godine projektom Marjanski čisti žali, u kojem su članovi pomorsko-sportskog društva “Špinut” krenuli u obračun s nagomilanim smećem ispred plaža u splitskoj park-šumi. Ronioci “Špinuta” počeli su od svoje lučice i od vale do vale na površinu vadili sve ono čemu tamo nije bilo mjesto.
Od banalnih guma i staklenih boca do opasnih akumulatora koje su pojedini vlasnici brodica bacali točno ispod svoga veza ne mareći za posljedice. Gdje je završavalo staro motorno ulje, ne treba posebno ni spominjati.
Od tada se puno toga promijenilo u svijesti ljudi, a od generatora zagađenja, lučica Špinut je, zbog organizacijskog i ekološkog napretka, nedavno dobila prestižnu plavu zastavu i postala primjer drugima. Čak su se i davno napisani zakoni napokon počeli provoditi.
Smeće je više nego ikad na cijeni i organizirani otkup akumulatora, motornih ulja, plastičnih boca i čelika je značajno utjecao na smanjenje onečišćenja okoliša i samoga mora.
Koliko su se stvari promijenile nabolje govori i podatak o 120 ronilaca okupljenih u svibnju u Splitu na Plavoj čistki, najmasovnijoj podmorskoj ekološkoj akciji ikad održanoj u Hrvatskoj.
Jedan od organizatora toga skupa je udruga Nautilus s 80 aktivnih članova, većinom profesionalnih ronilaca koji u proteklih desetak godina iza sebe imaju više od 100 velikih akcija na području od Kornata do Mljeta. Predsjednik udruge Robert Kramarić podijelio nam je neka svoja zapažanja.
Podmorsko polje plastike
– Prije 15 godina bilo je uobičajeno pod morem pronaći hladnjake, pećnice, sanitarije, ali i posuđe, pribor i ostatke obuće. Toga je danas sve manje jer su ljudi puno pametniji i shvaćaju važnost očuvanja čistoga mora. Najgore stanje je bilo ispred naseljenih mjesta na otocima, gdje su u nedostatku organiziranih odlagališta nastali pravi podmorski deponiji.
Proteklih godina smo u suradnji s lokalnim stanovništvom uspjeli puno toga očistiti, ali bilo je i onih koji su se bunili da im vađenjem automobilskih guma tjeramo hobotnice. Danas smo svjedoci nasipanja obale građevinskim otpadom, što uništava obalni pojas i s nabačenim muljem nepovratno mijenja strukturu flore i faune. Uzgajališta ribe na mjestima sa slabim strujanjem mora gdje im nije mjesto su također značajni zagađivači. Osim ostataka hrane za ribe, na okoliš utječu velike količine izmeta i amonijaka, a posljedice se mogu vidjeti na mjestima poput napuštenog uzgajališta na Drveniku Velikom – kazuje Kramarić, navodeći kako su najizloženije duboke uvale okrenute prema jugu.
– Od zagađenja nisu izuzeti ni nacionalni parkovi, pa su tako Mljet i Pelješac 2010. godine bili zatrpani plutajućim smećem iz Albanije, što je izazvalo pravu ekološku katastrofu. Na Kornatima smo iznad polja Caulerpe racemose našli podmorsku nakupinu od desetak tisuća plastičnih boca koje su nanijele struje. Veliki problem su i napuštene mreže koje sada prikupljaju otpad i narušavaju inače prekrasnu vizuru našega podmorja – naveo je Kramarić.
Slovenski projekt
Sve akcije čišćenja podmorja u Hrvatskoj su rezultat inicijative pojedinaca i lokalne zajednice, pa tako Ministarstvo zaštite okoliša nema nikakve podatke o broju akcija ni stanju zagađenosti Jadrana. Još gore je što nema konkretnih podataka o posljedicama zagađenja na ribe i školjke i posredno na ljude koji ih redovito konzumiraju.
U tome bi mogao pomoći pet milijuna eura vrijedan međunarodni IPA projekt DeFishGear (Derelict Fishing Gear), namijenjen procjeni stanja morskog otpada i postavljanju prioriteta za njegovo učinkovito rješavanje kao i uklanjanje odbačenih ribolovnih alata u Jadranu. Prvobitna je ideja došla od Andreje Palatinus iz Instituta za vode Republike Slovenije i dr. Andreja Kržana s Kemijskog instituta iz Ljubljane, sadašnjeg koordinatora projekta uz značajnu pomoć grčke znanstvenice dr. Thomais Vlachogianni.
Partneri u Hrvatskoj su Institut za oceanografiju i ribarstvo te Regionalna razvojna agencija Splitsko-dalmatinske županije (RERA). Prihvaćanjem sudjelovanja u projektu Hrvatskoj je kao jednoj od sedam uključenih država pripao i budžet od 308 tisuća eura. Kako nam je kazao koordinator za Hrvatsku dr. Pero Tutman, dipl. ing. biologije i viši znanstveni suradnik na IZOR-u, taj će se novac iskoristiti za procjenu stanja i strukturu smeća u Jadranu, te utjecaj na životinjski i biljni svijet.
– Projekt će pomoći da napravimo strategiju za borbu s otpadom koja sada ne postoji u Hrvatskoj. U nekoliko faza do kraja projekta u ožujku 2016. godine napravit ćemo detaljne analize morske površine, podmorja i obalnog područja. Napravit ćemo prvu karta morskoga smeća u Splitsko-dalmatinskoj županiji, što će pomoći da se naprave i novi projekti za analizu cijele istočne obale Jadrana.
Dogovorili smo suradnju s ribarskim zadrugama Hvar i Adria iz Tribunja koje će smeće prikupljeno u ribolovu ostavljati u posebnim kontejnerima za daljnju obradu. Prikupljat ćemo i stare mreže i slati ih na reciklažu. Naši suradnici obavit će pretraživanja plovnih područja, ronioci će skupljati smeće do dubine od 20 metara, a za veće dubine u potrazi za zaostalim ribarskim mrežama angažirat ćemo profesionalnu tvrtku s ronilicom – navodi dr. Tutman.
Štapići od lizalica
Prema njegovim riječima najopterećenija su područja rute trajekata i plovni putovi na ulazu u marine dok su veliki generator smeća divlji deponiji oko otočnih naselja koji se pod utjecajem kiše i vjetra lako prenose u more.
- Bez pomoći države siromašne lokalne zajednice to ne mogu riješiti. Posebno je velik pritisak u turističkoj sezoni kada se broj stanovnika i količina smeća višestruko povećaju. U Albaniji i Turskoj otpad još uvijek maonama bacaju direktno u more. I otpadne vode iz hrvatskih gradova su veliki generatori mikroplastike, a posebno je opasna voda iz perilica za rublje puna sintetičkih vlakana. U crne točke spada i ušće rijeke Neretve kroz koju do mora dolaze ostaci poljoprivredne djelatnosti u dolini i komunalno smeće iz Bosne i Hercegovine, objašnjava dr. Tutman.
Od projekta će se kupiti i specijalna manta-mreža za plivaričarenje tankog površinskog sloja mora do dubine četiri centimetra, a sredstva su iskorištena za zapošljavanje još dvoje mladih znanstvenika na IZOR-u. Magistar biologije i ekologije Mišo Pavičić i dipl. ing. biologije i ekologije mora Jasna Šiljić već su pretražili nekoliko pješčanih plaža u potrazi za ostacima mikroplastike manje od pet milimetara.
– Prosijavanjem pijeska na plažama u Dućama i na Biševu pronašli smo najviše ostataka boca, razne ambalaže i štapića od lizalica. Sad analiziramo želuce otprije ulovljenih trlja i pronašli smo dosta plastičnih filamenata plave i crvene boje. Pretpostavljamo da je to od ostataka ribolovnih mreža – kaže Pavičić potvrđujući tezu o ribi punoj plastike koja redovito završava na našim trpezama.
