Petrovo uho (Haliotis tuberculata lamellosa) spada u rod priobalnih morskih puževa prednjoškržnjaka plosnate kućice, s nizom rupica na hrptu i sedefnim slojem iznutra. Rod Haliotis raširen je diljem svjetskih mora.
Petrovo uho živi na kamenitom dnu priobalja. Danju se skriva pod kamenjem, a noći kreće na ispašu, jede alge.
Kako piše na stranicama Sportsko nautičko ribolovne udruge Marjan Split, poput svih puževa, meso petrovog uha je dosta žilavo, posebno njegovo stopalo koje se jedino jede. No, za razliku od mesa ostalih puževa, njegovo je iznimno bogatog okusa pa je poslastica gurmana diljem svijeta, posebice Azije. U Koreji i Japanu je iznimno cijenjeni muški afrodizijak.
Zbog svega toga, petrovo uho je postalo jedan od najskupljih plodova mora na svijetu. Primjerice, u Kini mu je za posljednjih 20-tak godina cijena deseterostruko porasla, a u Japanu mu je maloprodajna cijena oko 100 eura po kilogramu!
Na pacifičkoj obali SAD-a poznat je kao školjka abalone, a bio je na cijeni kod indijanskih plemena kao ukras za nakit.
Velika potražnja za petrovim uhom dovela je i do njegovog uzgoja, što je dosta težak, ali iznad svega spor posao. Naime, uzgoj tog puža do komercijalne veličine traje 8, čak i 10 godina.
Zbog velike potražnje, krivolovci skupljaju i najmanje, pa, iako je rasprostranjen u skoro svim svjetskim morima, petrovom uhu prijeti izumiranje. Čak i na područjima najgušćih njegovih naselja, primjerice uz obale Južnoafričke Republike gdje se krivolov odvija pod kontrolom kineske mafije. Zbog toga u JAR-u postoje i specijalne policijske postrojbe za borbu protiv švercera tih puževa.
ODLIČAN MAMAC
Kod nas petrovo uho ne samo što nije delicija, nego ga rijetki jedu. A rijetki su i naši udičari koji ga koriste kao mamac, iako će za njim posegnuti praktično sve ribe koje se love čekanjem, ometcem i spustcem, bulentinom. No, zbog njegove žilavosti, pojesti ga mogu samo rijetke ribe poput ovrate, sarka, smuduta, zubaca, pagra, fratra.. Zato je odličan mamac za ciljani lov tih najcjenjenijih riba.
Rijetki naši udičari koji ga mamče najradije to čine kad žele uloviti oradu. Koriste ga cijelog ili oslobođenog ljušture, ali uvijek namamčenog tako da iz njegovog žilavog tijela viri vrh udice. Za lov manjih riba meso ovog puža se prije mamčenja mora omekšati udarcima kuhinjskog bata.
Petrovo uho dobro podnosi soljenje i zamrzavanje pa se vrlo dugo može čuvati na te načine konzerviran.
BISER U UHU
Ljuštura petrovog uha je sazdana od brojnih iznimno tankih slojeva kalcijeva karbonata, vapna. Ti slojevi su međusobno povezani ljepilom koje je mješavina proteina i šećera. To iznimno snažno lijepilo ljušturi daje i izniman zrcalni sjaj. Petrovo uho tim ljepilom, koje je jače od svih poznatih, a koje se zove „conchilin“, može zalijepiti svaku pukotinu koja nastane na njezinoj ljušturi. Znanstvenici već više od tri desetljeća uzaludno pokušavaju proizvesti slični lijepilo.
Od sedefaste ljušture petrovog uha izrađuje se nakit, suveniri, čak i pločice za oblaganje zidova. No, to nije sve, petrovo uho može stvoriti biser. To se rijetko događa u prirodi, ali relativno lako umjetnim uzgojem. Na žalost, tek svaki pedeseti tako stvoreni biser je pravilno loptast. Svi ostali su manje cijenjenog, poluloptastog oblika, ali podjednako glatki, blještavih boja i izuzetno sjajni. Da bi nastao maleni biser, treba proći najmanje godinu i pol dana, a za veći biser i do šest godina.
Ovaj primjerak petrovog uha na Kornatima je snimio Srđan Vrančić.
