Korčulanska tradicionalna brodogradnja davno se ugasila, a posljednju iskru ljubavi prema drvenim brodovima čuvaju članovi udruge Korčulanska drvena brodogradnja na čelu s predsjednikom Dinkom Foretićem. Ono što su čekali, Korčulani su napokon i dočekali, tradicionalna gajeta Korčulanka je obnovljena, spremna je za regate i sajmove, ali ne samo to! Korčulanka je postala više od gajete, ona je jedinstveno umjetničko djelo s jedinim oslikanim jedrom na Jadranu.
Dinko Foretić je mnogo toga, u prvom redu kapetan duge plovidbe, po ocu podrijetlom Korčulanin, rođen u Betini na Murteru, trenutno živi u Splitu i Korčuli. Kaže da je u životu imao veliku želju postati inženjer brodogradnje, a u drvene se brodove zaljubio još kao dijete u betinskom škveru.
Sati provedeni uz najboljeg kalafata, pokojnog meštra Branimira Branu Urodu, njemu su bili kao današnjoj djeci Facebook, priča nam. Radio je kao obrtnik, skiper, pomorac, a krajem 2012. godine pokreće Facebook grupu Hrvatski drveni brodovi, čime je započela ova priča.
Kad su u pitanju drveni brodovi, ističe Dinko, u Hrvatskoj nema nikakve krovne organizacije pa je najjednostavnija Facebook grupa postigla uspjeh kakvom se nije nadao. Postala je platforma koja okuplja zaljubljenike u drvene brodove, putem grupe razmjenjuju se iskustva, materijali, nacrti, anegdote, stare i nove fotografije, više od sto zemalja uključeno je u grupu koja danas broji više od 17 tisuća članova, a objave se dijele doslovno po cijelom svijetu.
Vidjeli, 'oženili'
Početkom godine Dinko je zajedno s prijateljima napravio korak više, osnovao je udrugu Korčulanka – Korčulanska drvena brodogradnja s ciljem da pronađu i obnove tradicionalnu gajetu Korčulanku te da joj vrate važnost koju zaslužuje.
„Cijelu smo proteklu godinu tražili Korčulanku, obišli smo doslovno cijelu Korčulu i pritom smo napravili vrijedno istraživanje, dokumentirali smo i snimili na stotine drvenih brodova, dobili smo detaljan uvid kakva je situacija s drvenim brodovima na terenu. Na kraju smo je pronašli na Hvaru u Sućuraju, dugo smo vodili ljubav s njom, gospodin Modrić nas je zvao da je dođemo vidjeti. Rekao nam je, kako ćeš oženit curu ako je ne vidiš? Dugo smo je gledali, bila je u jako lošem stanju, na kraju smo odlučili da je nosimo na Korčulu. Morskim putem smo je doteglili do Medvinjaka gdje je izrastao pravi mali škver“, prisjetio se zadovoljno Dinko prvog susreta s Korčulankom.
Dinko se u tu pustolovinu nije upustio sam, ljudi s mora se nanjuše, kaže nam, pa je okupio pravi stručni tim za pronalazak i obnovu mitskog drvenog broda. Uz Dinka, ekipu čine Mojmir Jovanović, potpredsjednik udruge Korčulanska drvena brodogradnja, Tomo Visković, tehnički direktor projekta, poznati slikar Hrvoje Lorenzo Kapelina i glavni meštar Frenk Padovan Žabe iz Vele Luke.
Tražili su, priča nam Dinko, meštra kalafata koji će obnoviti Korčulanku, želja im je bila da to bude otočanin, a Žabe ih je, kad su mu pristupili s prijedlogom da im se pridruži, gledao kao luđake koji od njega traže nešto neobično, smijući se tvrdi Dinko. Ipak, bili su uporni, a Žabe je postao ne samo vjerni član ekipe, već i vrhunski prijatelj.
Ali, što to Korčulanka ima posebno, a da druge gajete nemaju? Gajeta je brod koji u Dalmaciji s razlogom nosi kultni status, zaobljena trupa sa šiljastim pramcem i krmom pogodna je za ribanje, ali i za transport tereta i ljudi, a mogu biti duge i do 10 metara. Diljem Dalmacije gajeta je dobila svoje inačice pa tako danas imamo betinsku gajetu ili lovransku, no korčulanska je gajeta najpoznatija među njima, ističe se svojim dimenzijama, ljepotom i maritimnim sposobnostima.
„Kao što joj ime govori, Korčulanka je ženstvena, izrazito je elegantna, ima lijepu provu i fantastičnu krmu, odlikuju je pravi, ženski atributi. Korčulanke su gradili glasoviti brodograditelji Sessa i Depolo, a može se pohvaliti i izvanrednim maritimnim sposobnostima, može izdržati dobar vjetar budući da u Korčuli, odnosno u Pelješkom kanalu, uvijek nešto puše. Ova je naša Korčulanka duga pet metara, široka dva, taman za transport i regate“, zaključio je Dinko.
Dolaskom u Medvinjak nadomak Korčule, započela je obnova Korčulanke. Već smo spomenuli kako je bila u lošem stanju, podvodni dio je bio doslovno za baciti, tvrdi Dinko, sve je trebalo zamijeniti, istrulila je kolumba, šijoleta, timun, a zamijenili su i sedam, osam madira. Renovirali su kuvertu napravljenu od tikovine, a Korčulanku su prilagodili jedrenju, kolumbu su produžili i stavili veći i jači timun budući da barka neće imati motor.
Vrijeme pandemije iskoristili su na najbolji mogući način, Žabe je bio glavni meštar, a ostatak ekipe šegrti, svaki sa svojim zaduženjima, Korčulanka je obnovljena tradicionalnim alatima i vještinama. Na obnovu su potrošili, izračunao je Dinko, više od tri tisuće radnih sati!
Mi smo riskirali svoje zdravlje, žrtvovali smo se, kaže Dinko uz smijeh, nismo nikoga dovodili u opasnost, a najvažnija je bila logistika, odnosno dobra opskrba vinom i marendom i to je besprijekorno funkcioniralo. Na stotine ljudi putem društvenih mreža pratilo je obnovu Korčulanke, a onda je ona, doslovno preko noći, postala i umjetničko djelo.
Oslikano peliško jidro
„Nekoliko smo jedara dobili s gajetom, razmišljali smo kako ih iskoristiti. Jedno je jedro, staro 80 godina, imalo fleke, nije bilo za jedrenje, ali ni za bacit. Dosjetio sam se u trenutku napraviti nešto što još nitko nije napravio, oslikati jedro motivima Korčule. Zadatak je dopao našeg člana, inače poznatog slikara Hrvoja Lorenza Kapelinu.
U početku ga je bilo malo strah, dugo se pripremao, sedam dana je trajala samo priprema, a ja mu se nisam miješao u motiv. Na kraju je odabrao prekrasan motiv, zapadna, morska vrata Korčule, često zapostavljena, jedro je oslikao akrilnim bojama s obje strane. Radi se o latinskom jedru, odnosno, da budemo precizniji, o peliškom jidru kako ga ovdje zovu, budući da je više na trapez, a latinsko je trokut“, objasnio nam je Dinko.
Kapelina je svojim prepoznatljivim stilom, umiješno i jedinstveno oslikao oko pet, šest kvadrata peliškog jidra koje ne samo da su spasili od propadanja, već su mu dali središnje mjesto na pozornici budući da će to biti službeno jedro Korčulanke na budućim regatama i sajmovima. Ništa manje Korčulanka ne zaslužuje, kategoričan je Dinko, ističući kako su imenom broda i udruge željeli svim ženama otoka Korčule odati počasti i priznanje, posvetiti pažnju kakvu stoljećima zaslužuju.
Ipak, svjetla pozornice koje će sigurno biti uprte u Korčulanku u sljedećim godinama nisu glavni motiv za Dinka i njegovu ekipu. Ovim je projektom Korčula pozicionirana na mediteransku mapu jedrenja latinskim jedrom kao jedino mjesto u Hrvatskoj koje može ponuditi tu disciplinu.
Pelješki je kanal idealan za jedrenje, po tome smo poznati, tu uvijek ima vitra, destinacija je jedinstvena, ističe Dinko, pogled na Korčulu, pogled na Sv. Iliju, osim toga i ekološki je prihvatljivo, a sve više ljudi želi odmor provoditi aktivno, pa što ne bi jedrili?
Ne smijemo zaboraviti ni našu djecu, odlučan je, moramo ih naučiti kako su njihovi djedovi plovili, moramo im pokazati na koji način nas je more othranilo i da Korčula sve svoje bogatstvo može zahvaliti brodovima i brodogradnji. Napisane su, na svu sreću, mnoge knjige o korčulanskoj brodogradnji, zadovoljno ističe, ali za mladost slika, iskustvo uživo vrijedi kao tisuću riječi.
Međutim, zašto bi netko imao drveni brod u 21. stoljeću, upitali smo Dinka, u stoljeću kad su materijali izdržljiviji, jeftiniji i komforniji od drva?
„Drveni brod ima dušu, tko ga nije imao, teško mu je objasniti. Da, istina je, drveni je brod neprestano ulaganje, trud, briga, izazovno je i financijski, ali kad ti vrati pet minuta vožnje osjećaj je neopisiv, fantastičan, sav taj trud ti prođe kroz glavu i onda tih pet minuta još više cijeniš. Danas je teško imati drveni brod, izgubili smo kalafate, izgubili smo zanat, mi se borimo vratiti taj trend putem edukacija, nadam se da ćemo uspjeti. Oni koji bi možda nešto i naučili više nemaju od koga i to je tužno pogotovo u kontekstu glasovite korčulanske brodogradnje. Naši su brodograditelji ostavili svoj trag po cijelom svijetu, od Port Saida do Carigrada, Korčula je bila svjetska sila u brodogradnji, naši su meštri donijeli nacrte i šeste u jako puno zemalja diljem svijeta“, zaneseno nam priča Dinko.
Duša drva
Činjenica jest da se svjetski trendovi, na krilima new age pokreta, okreću prirodnijim materijalima i ekološkim rješenjima, drveni su brodovi sve češće prestiž kao i jedrenje na vjetar. Ovim projektom Dinko i njegova ekipa možda nisu poreknuli svjetske trendove, ali su pokrenuli zanimanje otočana koji su shvatili da je stara drvena barka koju imaju nešto vrijedno i posebno.
Dinko nam priznaje da su im ljudi tijekom obnove prilazili i tražili savjete može li se neka barka spasiti, donosili su im pajete, vesla i druge drvene dijelove barki, a Korčulanin Anđelko Dužević im je darovao i cijeli brod znajući da ga ostavlja u dobrim rukama. Na taj je način projekt dobio i dodatnu vrijednost, a svi će ti brodovi jednog dana, uvjeren je Dinko, završiti u muzeju brodogradnje koji Korčuli nasušno treba.
Da se vratimo na Korčulanku: nju zaista čeka, kako se kaže, svijetla budućnost, brojni nastupi i regate ukoliko epidemiološke mjere i vremenska prognoza dopuste. Uskoro će Korčulanka imati i službeno porinuće čime je projekt gotov, no njena priča tek počinje.
„Sad kad je gotovo, osjećaj je fantastičan! Često puta bi mi žena rekla - više si s gajetom nego sa mnon, ali sad mi je drago da sam joj posvetio toliko vremena, vrijedilo je! Želim zahvaliti svima koji su nas podržavali i onima koji nas nisu podržavali, oni su nas motivirali, naš nadaleko poznati dalmatinski dišpet je važan faktor i veliki pokretač. Gajetu čekaju brojne manifestacije, kako nam obaveze i poslovi budu dopuštali, ali potrudit ćemo se. Želimo pokazati da u Korčulu možemo vratiti jedrenje na latinsko jedro, želimo predstaviti grad i tradiciju koja je nama važna, ovakvi su brodovi naša kulturna baština, naša vrijednost! Korčulanka nije propala, ona ide naprijed, ona jedri!“, poručio je Dinko.