Arheologija kao grana humanističkih znanosti jedna je ključnih kockica mozaika naše prošlosti i koja nam pomoću materijalnih dokaza pomaže stvoriti sliku proteklog vremena u svijetu koji nas okružuje.
Jedan od najkompleksnijih oblika modernog arheološkog istraživanja je zasigurno podvodna arheologija kao dio arheološke znanosti koja se bavi proučavanjem materijalnih artefakata i pronalaženjem tragova ljudske kulture pod površinom vode.
Na ovom području je sve samo ne jednostavno, ali tehnološkim napretkom koji se razvija iz godine u godinu, ono postaje sve uzbudljivije i atraktivnije. Uvijek je teško pristupiti nalazištima pod površinom mora, rijeke ili jezera, dok su ronioci suočeni s neprirodnim ljudskim okruženjem, vremenskim ograničenjem, dubinom ili smanjenom vidljivošću, ali uvijek je prisutna posebna privlačnost potencijalnih arheoloških nalazišta u dubokom plavetnilu.
Hrvatska arheologija također zauzima važno mjesto u svijetu, a naši arheolozi su priznati i ozbiljno shvaćeni te svojim iskustvom daju doprinos shvaćanju života na ovim prostorima. Naša su podvodna nalazišta izuzetno zanimljiva i brojna, iako je Jadran relativno malen u usporedbi sa svjetskim morima i oceanima.
Teško je nabrojati sva do danas istražena nalazišta u Jadranskom moru, ali i u hrvatskim rijekama i jezerima, a koja potječu iz svih povijesnih razdoblja. Neka od njih su trajno zaštićena, preko stotinu ih je upisano u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, neka su zaštićena čeličnim mrežama ili podvodnim kamerama, a za neka postoji program obavljanja turističkih aktivnosti uz stručno vodstvo i ona su dostupna za ronjenje i rekreativcima.
Zbog toga je Jadran vrlo omiljen među roniocima - turistima koji rado dolaze u ronilačke posjete našim najznačajnijim brodolomima i arheološkim lokalitetima.
Hrvatska je i potpisnica UNESCO-ove Konvencije o zaštiti podvodne kulturne baštine, a UNESCO je potvrdio hrvatski sustav zaštite i upravljanja podvodnom kulturnom baštinom kao jedan od primjera najbolje prakse primjene na zaštićenim podvodnim arheološkim nalazištima i zonama. Iako ovakva zaštita lokalita podrazumijeva zabranu diranja, vađenja i oštećivanja artefakata, mnogi nesavjesni ronioci, često i nesvjesni ove zabrane, rade upravo ovakve nedopuštene ali i kažnjive stvari.
Svaki bi se slučajan pronalazak arheološkog lokaliteta trebao prijaviti nadležnom Konzervatorskom odjelu Ministarstva kulture, koje će nakon toga poduzeti daljnje mjere zaštite. U prošlosti su mnogi arheološki lokaliteti na Jadranu bili kompletno opustošeni i devastirani, te je danas pronalazak nedirnutog lokaliteta prava rijetkost i sreća.
Ovog je ljeta ekipa Scuba skenera prisustvovala arheološkim ronjenjima na više Jadranskih lokacija, a jedna od njih je bila i akcija vađenja dvije olovne prečke antičkih sidara u Lumbardi na Korčuli. Kao i većina hrvatskih otoka, Korčula je imala burnu povijest, a najstariji arheološki nalazi potječu još iz starijeg kamenog doba.
Na ovom su području obitavali Iliri, Grci, Rimljani, naposljetku i Slaveni, a bila je pod vlašću Hrvatsko-ugarskih kraljeva, Dubrovačke republike, Venecije, Austrije... Stoga ne čudi da je u ovom akvatoriju pronađena čak i cesta stara gotovo 7000 godina.
U slučaju dvaju sidara, ovaj je nalaz prijavljen nadležnim institucijama i u periodu od 26. do 29. lipnja provedeno je podmorsko istraživanje pred Lumbardom, točnije pred otočićem Bisače, jednim od malih škoja Korčulanskog arhipelaga.
Istraživanje su proveli stručnjaci i vanjski suradnici Sveučilišta u Zadru i Instituta za pomorsku baštinu ARS NAUTICA, a organizirale su ga i vodile izv. prof. dr. sc. Irena Radić Rossi i prof. dr. Bridget Buxton.
Financijska sredstva osigurala je u vidu donacije Chelsea N. Kellogg iz Sjedinjenih američkih država, koja je i sama sudjelovala u svim istraživačkim aktivnostima.
Nakon zarona ekipe arheologa, utvrđeno je postojanje dviju olovnih prečki antičkih olovno – drvenih sidara koje su očišćene od sedimenta i izvađene iz mora. Ovi postupci kako smo se mogli uvjeriti na licu mjesta nisu bili nimalo laki, a podrazumijevali su upotrebu ovećih cijevi spojenih na pumpu, tzv. „mamuta“ za usisavanje finog pijeska, te korištenje ronilačkih padobrana kako bi se ovaj teški teret mogao uopće podignuti s dna. Kasnije je utvrđeno da težina svake prečke iznosi 500 kg, što je poprilična težina i za fizički snažnije arheologe.
Obje prečke na krakovima nose identične natpise ispisane grčkim i latinskim alfabetom, koji se, kako nam je objasnila voditeljica istraživanja i ronjenja Irena Radić Rossi, vjerojatno odnose na vlasnika broda, a možda i na njegovog božanskog zaštitnika. Natpis na jednom kraku svake prečke napisan je grčkim slovima, a glasi DIOSKUR·ELA, što bi moglo značiti da se od jednog od blizanaca iz grčke mitologije, božanskih zaštitnika pomoraca i plovidbe, traži zaštita sidra i broda.
Na drugom kraku svake prečke nalazi se natpis G, pisan grčkim slovom i CATELL, pisan latinskim slovima, što bi moglo značiti da je izvjesni G(aius) Catellius bio vlasnik broda. Za sada je riječ tek o pretpostavkama koje je potrebno provjeriti usporedbom s drugim antičkim natpisima.
Na centralnu drvenu gredu s krakovima, popreko se postavljala olovna prečka pa je tako nastajalo sidro koje se intenzivno koristilo tijekom posljednjih stoljeća stare ere. S obzirom na veličinu prečaka i natpise na njima, vjerojatno je riječ o sidrima koja su se koristila tijekom 1. st. pr. Kr.
Arheolozi nam za sada nisu mogli reći što se dogodilo s nesretnim brodom, ali je sigurno da se u nekom trenutku našao u ozbiljnim problemima pa se pokušao zaustaviti bacivši u more dva velika sidra.
U neposrednoj blizini antičkih prečki otkriven je i predmet nepoznate namjene, za koji se naknadno pokazalo kako je riječ o postolju za minu iz Prvog svjetskog rata. Postolje je na sebi nosilo ime proizvođača: FIAT – SAN GIORGIO, TORINO i serijski broj 141. Zanimljivo je da se igrom slučaja našlo na istoj poziciji kao i antički nalazi.
Nakon vađenja prečki, u dogovoru s Konzervatorskim odjelom Ministarstva kulture i medija RH u Dubrovniku, jedna je od njih ostala izložena u Lumbardi, na platou ispred restorana Maestral, te je u svakom trenutku dostupna ukoliko se pokaže potreba za njezinim izlaganjem na drugome mjestu. Druga prečka predana je Gradskom muzeju u Korčuli, gdje će ostati izložena do daljnjega.
