Ivo Gale je najstariji živući kalafat, odnosno brodograditelj na otoku Lopudu, a lako moguće i u ostatku Dalmacije. Kao i njegovi preci ovaj devedesetogodišnjak i nešto danas s ponosnom pokazuje barke koje je vlastitim rukama osobno izgradio prije više desetljeća. Što je najvažnije: u lopudskom su portu te barke, prema neprijepornoj ocjeni otočana, još uvijek najljepše i privlače najveću pozornost ljubitelja pomorstva i brodograditeljstva.
- Godinama sam radio u Atlasu, najboljoj turističkoj agenciji bivše države. Šteta, više je nema ali sam, dok sam radio, bio zadužen za održavanje cijele flote Atlasa - otkriva sugovornik i rukom pokazuje na jednu od najljepših barki u lučici:
- Ova s registracijom DB 529 je moja i jedina je na Lopudu preostala potpuno drvena barka. Da, mojih je ruku djelo! Istina, ima ih još drvenih ali su ih vlasnici plastificirali. Rekao sam: ja svoju nisam i neću dok sam živ! - odlučan je Gale koji se i u 92. godini izvrsno drži. Ipak, pomalo ga izdaju koljena, što je plaćanje ceha klečanju na palubama, ispod kolumba i trupa brodova i brodica.
- Evo, skoro tik do ove moje je još jedna. Ova s oznakom DB 292 također je mojih ruku djelo, a u vlasništvu je mog brata. Ali, brat ju je odlučio naknadno plastificirati, što je učinilo još 15 do 20 vlasnika barki koje sam ja načinio. Od svega je najvažnije što te barke još plove i u izvrsnom su stanju. Nisu me osramotile! Mojoj barci su pune 64 godine. Sjećam se da sam je registrirao 18.srpnja 1960. godine i redovito je održavam. Ali, nažalost, umire ovaj nekad vrlo traženi obrt- sjetno će dundo Ivo koji uz duboki uzdah nastavlja:
-Točno je, nestaju kalafati i maranguni u Dubrovniku i Hrvatskoj. Nekad smo bili cijenjeni i traženi, ali sad je gotovo, više nitko neće da radi s drvetom. A drvene barke imaju dušu i vrate vam sve što im darujete, što u njih uložite. Sjećam se, prošlo je već 60 godina od kad je na naš otok došao meštar Tripo Bergman, Bokelj iz Tivta i oženio Kalamoćku. Bio je glavni kućni meštar kojem je pomagao moj pokojni otac. Moj brat je bio marangun, ali zanat nije učio kod Tripa. Sjećam se, bilo nas je u kući petero, od drveta smo sve radili i gradili, pa i kapse. Još u doba Austro-Ugarske Monarhije polovica je naše kuće bila radionica. Kalafat je bio i moj nono. Punih sam 70 godina radio sebi, susjedima i firmama. A opet da se rodim opet bih sve isto učinio, isto izabrao. Kao u onoj pjesmi ”Nikad se neću minjat”- priča nam Gale koji još dobro pamti lica i brojne detalje oko 2500 Lopujki i Lopuđana koje je za života upoznao.
Kaže da je bio sedam godina meštar u hotelu ”Grand”, radio i drvo i građevinu, ali mu struja nikako nije išla, a najviše je pazio da prste ne ozlijedi.
Jer, njima je Ivo Gale radio, gradio i svirao. Od doba dječaštva je volio i svirati: to je jedina stvar za koju kaže da je starija od ljubavi prema drvetu i onome što je od njega radio i gradio. A upravo zahvaljujući svom pozivu, uspio si je kupiti gitaru koju i danas čuva:- Napravio sam barku dugu 6 metara da bih od tog novca 1961. godine kupio gitaru i pojačalo. Prijatelj mi je u Minhenu kupio magnete, a ja sam dodao još 50 DEM od prodaje barke da bih kupio gitaru kakvu su tad imali samo Đelo Jusić i Trubaduri. Prije nego se izgradio hotel ”Lafodia” na otoku smo oformili glazbeni sastav s imenom VIS Lafodia. Činili su ga harmonikaš Pepo Kris, bubnjar Vlado Radić, kontrabas je svirao Zvonko Petrović, a trubu, klavir i još mnoge instrumente Aleksandar Aco Fetovski, profesor glazbe, podrijetlom Rus koji je svirao u Beogradskoj filharmoniji. Dolazio je desetak ljetnih sezona na Lopud, sve tamo do ranih 70-ih godina. Tad se uveliko balalo na hotelskim taracama, uživalo se i pjevalo. Osobno sam izvrsno pjevao na više jezika: na talijanskom, španjolskom i njemačkom. Ma, govorio sam k‘o da sam rođeni Talijan i u školi ga učio. Ali, engleski mi nije išao... - kaže naš sugovornik koji je mnoge Lopuđane osobno naučio svirati:
- Ovaj je otok uoči Drugog svjetskog rata imao više od četiri stotine stanovnika, a na Lopudu sad u cijeloj školi nema više od 15 učenika svih generacija, a onda ih je samo u mojem razredu bilo više - tužno primjećuje.
Tko su kalafati?
Kroz povijest Jadrana, brodograditelji u drvu, poznatijih kao kalafati, najviše je bilo u Gružu, Korčuli, Betini, Ižu i Lošinju. Stručnjaci kažu kako im naziv potiče od kalafatavanja (od arap. qilāfa: smoljenje brodova, što je od talijanske riječi calafato ušlo i u turski i u hrvatski jezik), koje se još naziva i špregavanje (srednjedalmatinski naziv je šuperenje), odnosno uvlačenje konoplja u utore brodske oplate.
Na jugu Hrvatske se kalafat nazivao i ”proto”, ali je to zapravo bila titula glavnog meštra među kalafatima, onaj koji je ućivao najveći ugled među njima ili, nerijetko, bio i vlasnik radionice. Kalafati su sve do prošlog stoljeća bili zaduženi za izgradnju svih vrsta plovila i svi su bili izvrsni maranguni (stolari), ali pomorci naglašavaju: svi maranguni nisu morali biti kalafati i za taj se poziv znatno duže obučavalo.
Čuvari brodogradnje
Kalafati su drvo za brodogradnju kupovali najčešće u Konavlima i Trpnju te u Boki (Grbalj), u Karlobagu i Arzenti (kod Drača u Albaniji). No, jarbole, sidra, vesla i jedra nabavljao je sâm vlasnik. Za Lopud valja reći da je gospodarski procvat imao u 15. i 16.stoljeću, u ”zlatno doba Dubrovnika”. Nije slučajno da je Marin Držić izabrao Lopuđanina da svojim brodom iz Rima vrati u Grad junake komedije ”Dundo Maroje”. Jer, prema Franu Čali, Lopud je tad imao veliki škar (brodogradilište), oko 30 brodograditelja, oko 14 tisuća stanovnika, 60–70 brodova (što je četvrtina flote drevne Republike, op.) i oko 70 kapetana. S Lopuda je i Miho Pracat, najpoznatiji pomorac Republike čija bista od 1638. krasi atrij Kneževa dvora.
O ulozi i značaju kalafata govori i povijesna činjenica da je Malo vijeće, posebno krajem 18. stoljeća kalafatima zabranilo napuštanje teritorija Republike zbog izgradnje ili popravka brodova kako bi se zaštitio prosperitet dubrovačke brodogradnje.