Deseci grbavih kitova, dugih oko 16 metara, migriraju ovih dana s Antarktike prema toplom moru uz obalu Kostarike gdje pristižu turisti kako bi uživo vidjeli te goleme životinje.
Petnaest ljudi se u čamcu s motorom otiskuje daleko na pučinu Pacifičkog oceana, pa uzbuđeni poput kapetana Ahaba kreću u potragu za svojim Moby Dickom.
"Potrebno je biti strpljiv", kaže za Hinu 32-godišnji kapetan Mauricio dok veliki valovi podižu mali čamac. Mauricio već sedam godina vozi turiste u susret kitovima teškima 36 tona, što je postala jedna od najvećih atrakcija Kostarike, zemlje u srednjoj Americi.
Grbavi kitovi u razdoblju od srpnja do studenog preplivaju 8400 kilometara u jednom smjeru iz hladnih mora kako bi se uz toplu obalu Kostarike razmnožavali pa se zatim opet vraćaju u hladne vode gdje se hrane. U Zaljev kitova (Bahia Ballenas), pored kostarikanskog mjesta Uvita, stižu i sa sjeverne i južne zemljine polutke pa je to jedno od mjesta na kojemu je najizglednije vidjeti ih.
Kapetani brodica imaju WhatsApp grupu na mobitelu gdje javljaju kada primijete kita. Čamac najednom gasi motor jer je Mauricio upravo dobio poruku da se u blizini nalaze ženka i mladunče. Među posadom vlada napeto iščekivanje jer nitko nikada nije uživo vidio tako veliku životinju. Čuju se samo valovi dok udaraju u čamac koji se podiže i spušta.
A onda najednom, iz mora izranja crni kit te se baca dvadesetak metara od čamca.
"To je mladunče", objašnjava Mauricio. Takva bacanja kitova prikazana su na reklamama i fotografijama svih agencija, no u stvarnosti je potrebna imati sreće da bi se prisustvovalo takvome prizoru.
Još uvijek pod dojmom doživljenog, skupina od 15 ljudi gleda u more, no divovski sisavac više ne izranja s dubine od oko 30 metara. Nakon nekoliko trenutaka čuje se samo glasanje kita, koji se nalazi negdje ispod.
Svaki dan se na pučinu otiskuje 30 brodica s turistima koji plaćaju od 40 do 60 dolara za izlet koji traje nešto manje od 3 sata. Svi se moraju pridržavati pravila kako ne bi štetno djelovali na kitove, niti ugrozili njihovu i vlastitu sigurnost.
"Čamci se moraju nečujno i polako približiti, s ugašenim motorom, bez glazbe i naglih pokreta", objašnjava lokalni stručnjak za kitove Frank Garita. "Ne smiju se previše približiti, niti prepriječiti put kitovima dok plivaju, napose ako ih je više", dodaje Marino Ballena iz tamošnjega nacionalnog parka odakle se brodice otiskuju na pučinu.
Mauricijev čamac se približava novom mjestu gdje se nalazi ženka kita. Uskoro je onamo stiglo još deset čamaca, no poredani su tako da kit ispred sebe uvijek ima slobodan prostor za plivanje. Ubrzo polovica brodica odlazi kako se kit ne bi izlagao stresu.
Ovaj oblik turizma može imati posljedice na prirodno ponašanje kitova, uključujući i njihovu sposobnost da se hrane, odmaraju i razmnožavaju.
"Kratkoročno, brodica koja dolazi u doticaj s kitovima može prekinuti njihovu aktivnost. Može ih zaustaviti prilikom potrage za hranom ili omesti prilikom odmaranja", kaže David Lusseau sa Sveučilišta u Aberdeenu, u Škotskoj. U toj europskoj zemlji se također mogu promatrati kitovi. Organizirano gledanje kitova, u čamcima na pučini, započelo je pedesetih godina u Sjedinjenim
Državama, a danas ubrzano raste, posebno u Latinskoj Americi i Aziji.
"Pravila su pooštrena u odnosu na vrijeme kada sam ja počeo raditi", kaže Mauricio koji je ranije bio ribar. Vlada Kostarike je 2014. godine otpočela reformu pravilnika o promatraju kitova donesenu 2005. godine.
Poput Mauricija i brojni drugi u Zaljevu kitova, gdje živi oko 1900 stanovnika, napustili su ribarstvo kako bi se bavili ovom djelatnošću. Na ulici koja vodi kroz mjesto na svakom koraku nude izlete.
Direktan prihod od promatranja kitova i ulaznica za nacionalni park iznosio je 5,3 milijuna dolara godine 2014., podatak je nacionalnog parka Marino Ballena. No kada se uključe i neizravni prihodi od noćenja, restorana i suvenira u taj kraj se slilo 15 milijuna dolara.
"Ovdje nas oko 90 posto živi od turizma", kaže 27-godišnja Carolina, zaposlenica lokalnog hostela Yubarta, što je ujedno službeni naziv za grbavog kita.