Prije Tončija Stipanovića, Pavlosa Kontidesa i Filipa Jurišića – fantastične trojke Jedriličarskog kluba Mornar koja je osvojila čak 24 olimpijske, svjetske i europske medalje u klasi ILCA 7 (laser) – postojao je Mate Arapov. On je taj kojega se smatra pionirom te klase u Mornaru, klase koja je postala olimpijska 1996. u Atlanti, on je zakotrljao cijelu priču u Uvali Baluni.
Uostalom, on je donio i prve medalje u klub, dva srebra s europskih prvenstava (Split, Cartagena), prvi je osvojio čuvenu regatu u Hyeresu, dva puta je ostao za dlaku kratak za svjetsku medalju (4. i 5. mjesto), dva puta je predstavljao Hrvatsku na Olimpijskim igrama… Za neke, poput Joze Jakelića, on je perpetuum mobile Mornara. Sada, kad se vratio s pozicije trenera u austrijskoj federaciji, uz uspješno uhodanu firmu još je trener Sandre Lulić i sportski direktor kluba.
- Dobro, Jozo i ja smo se skupa odgojili, pa on to malo preuveličava, ali istina je da smo putovali zajedno odmah iza rata, bili su to modeli, a jedrenja baš i nije bilo nešto. Pinku ozbiljnije se počelo događati 1994., 1995. godine, lagano se počelo zahuktavati. Imali smo lasere, laser je postao olimpijska klasa. Mogao sam i te 1996. godine na Igre da nije bilo čudne politike saveza. Mi smo živjeli praktički dolje u klubu, bili smo tamo više nego doma, svaki slobodan trenutak. Odrasli smo kroz krstaše, bez trenera, bez ičega, pa smo se počeli šaltati na taj olimpijski đir.
Ostaju mu dva nastupa na Igrama (Sydney, Atena), dva srebra na europskim prvenstvima, 4. i 5. mjesto na svjetskim prvenstvima. Bolno je bilo to 4. mjesto u portugalskom Cascaisu.
- Totalno razočaranje, jer sam stvarno dobro jedrio. Ne vjerujem puno u sreću i nesreću, iako te faktor sreće uvijek mora malo poljubiti, a mene baš nije poljubilo. Kao uoči finalne regate kad sam s 2. mjesta, treći brod je bio 300 metara iza mene, potpuno ostao bez vjetra, svi su me prošli, otišla je hrpa bodova. U plovu za medalje sam s 3. pao na 9. mjesto, na kraju završio ukupno četvrti.
U ta pionirska vremena u Mornaru falilo je svega, od infrastrukture do novaca. Da je deset godina mlađi, mnogi su uvjereni, njegovi rezultati bili bi vrhunski. Na razini ovih koje sada postiže zlatna generacija.
- Ono se uopće ne može usporediti s ovim sada. Nisam imao ni jesti. Imao sam jedan brod u 3, 4 godine, oni sada mijenjaju 2, 3 godišnje. Da ne pričam o jedrima. Ako bih otišao godišnje na 3, 4 regate van, to je bio plafon. Vozi, krpaj se, bez gumenjaka, bez trenera. Kad sam se uspio koordinirati s Jozom dogodio se napredak, makar smo se učili jedan uz drugog. Ne žalim, glupo je, izvukao sam maksimum. Pričati o tome što bi bilo, da je bilo, nema smisla.
Zato je pomogao u stasanju generacije koja je poharala sve.
- Jozo je uz mene stekao ogromno iskustvo, sada ja učim uz njega. Valjda su to takvi ciklusi. Ja sam nakon jedrenja otišao u neku drugu stranu, sada se vraćam u to zbog djece, da pomognem mladima. Meni nije imao tko pokazati, malo Minski Fabris, malo Mladen Makjanić…
Mate se kao trener dokazao u austrijskoj federaciji. Počeo je u laseru, prebacio na 470, ali još je važnije za Mornar da je bio spona povezivanja s Austrijancima, pa je Jozo Jakelić mogao koristiti mnoge stvari, njemu i klubu nedostupne.
- Odradio sam dva olimpijska ciklusa s Austrijancima, osvojili smo prvu medalju u povijesti klase 470 na svjetskom prvenstvu. Odlično iskustvo, pogotovo u dvosjedu. Vidjeli smo kako to treba izgledati, uspio sam Jozu uvući u taj đir. Naročito što se tiče meteorologije. Dan-danas surađujemo s njima.
Da mu je netko u tim pionirskim počecima rekao da će Mornar osvojiti hrpu medalja, da će Hrvatska, odnosno Mornar biti treći svih vremena u klasi laser po broju medalja s europskih prvenstava (iza Velike Britanije i Švedske) što bi rekao?
- Ja sam, recimo, osvojio Hyeres, to je tada bilo čudo, a bio sam i dva puta drugi. Mene niti suci nisu prihvatili, imao sam puno problema s njima, jer sam se tek probijao, dok sam stekao status. Jozo je donio ozbiljnost. Uz ozbiljnost, dogodila se talentiranost jedriličara. Znalo se da treba raditi i da će rezultati doći. Da će biti ovoliko, to je nevjerojatno. Nema što se nije osvojilo, bitno je da se održava kontinuitet.
Kad smo se dotakli kontinuiteta, hrvatsko jedrenje ima četiri norme za Olimpijske igre u Parizu, ali situacija općenito baš nije blistava. Perjanice su i dalje Tonči Stipanović i Šime Fantela, mladih kao da nema.
- Mi u klubu držimo lasere stalno u vrhu, pokušavamo sve da imamo kontinuitet. Svi ostali klubovi lutaju između klasa. Finn više nije dio Igara, situacija je loša. Nema mladih, nije dobra organizacija. Bit će teško za sljedeće generacije, osim u laseru. Nešto su daske živnule, ali tek treba vidjeti kako će se to razvijati.
Koja ti je klasa bila najdraža za jedriti?
- Za mene je sport trenirati, fizički, biti na moru. Laser i finn su sto posto sport. Kod ostalih, bržih klasa, više je tehnika nego fizika. Za mene je sport fizički rad. Istina je da sam mogao malo manje raditi. Ja sam, sjećam se Europskog prvenstva u Splitu, između regata brusio brodove, tako sam zarađivao novac da bih kupio opremu. Neću se žaliti, meni je jedrenje dalo puno toga, usmjerilo me za cijeli život, živim od toga. Bilo je teško, pa i grubo u nekim trenucima. Ne žalim ni za čim. Osim što mi dvoje djece ne žele doći blizu mora. Oba su u balunu. Stariji je u Adriatica, dobar je, vidjet ćemo što će biti. Možda je bolje da je tako da ne poludim s njima kao trener i otac. Neka su u sportu.
Razgovarati s Matom, a ne spomenuti krstaše, bio bi grijeh.
- To je strast koju smo kao djeca prolazili, ostalo nam je u krvi. Na žalost, jedan član ekipe nas je napustio prije tri godine. Najprije smo posudili brod od strica, preprodali, vratili njemu novce. Napravili smo manji brod, pa malo veći. Na kraju smo došli do Fatamorgane, koja je deset metara, preuređena, bila je prvi brod s krilima na ovu našu stranu Jadrana. Guštamo u tome, raditi oko broda, jedriti, dosta je kompetitivan, izvukli smo od njega maksimum. Nastojimo u njega uvući mlađe, da djeca uče o jedrenju, da nastave tradiciju.
Nedavno je Mate sa svojom posadom i Fatamorganom bio peti na čuvenoj Barcolani u Trstu. Talijanski komentatori su ga proglasili moralnim pobjednikom regate s obzirom da su ispred njega završile grdosije od 30 metara, građene baš za takve uvjete. Istina, kasnije je kažnjen, bačen u poretku, ali pamti se peto mjesto. Kako bi taj plasman opisao razumljivijim rječnikom, nekom usporedbom?
- Kao da uzmete najlošiju formulu jedan što postoji i na utrci završite skoro na postolju. Ili da se Hajduk sada plasira u četvrtfinale Lige prvaka pored svih ovih bogatuna.
Nabrajati sve trofeje među krstašima nema smisla.
- Mrdujska regata, Viška, Komiška, dosta ovih malo manjih, Sušac... Pun je klub pehara, odavno se prestalo nositi doma. Jedini problem jest kad smo imali više vremena, imali smo manje novca. Sada je obrnuto, novca nešto ima, ali zauzeti smo, a minimum je da nas je barem 7, 8 na brodu. Nije više lako skupiti ljude, a nije lijepo da brod stoji "na kraju".
Trener je Sandre Lulić, pokušat će nekadašnju svjetsku juniorsku viceprvakinju plasirati na Olimpijske igre. Uz to je i sportski direktor.
- Sada na Kineziološkom fakultetu završavam tečaj jedrenja, moram priznati i da mi je dosta zanimljivo. Radim sa Sandrom, imao sam dogovor sa savezom o kampovima, počelo je dobro, ali ne znam zašto je to sve stalo. Ljudi se, na žalost, ostavljaju jedrenja. Kao sportski direktor pokušavam pomoći što više mogu, u odličnoj smo fazi, imamo dosta djece i djece koja imaju fizičke predispozicije, nadamo se da će biti dobro. Imamo Petru Marendić koja je bila odlična u juniorima, a sada mora nabaciti kilograma da bi joj prijelaz u starije prošao bezbolno. I u klasi 4.7 imamo još jednu interesantnu curu, imamo potencijal.
Može li Sandra na Olimpijske igre?
- Svjetsko prvenstvo je odmah iza Nove godine, u Mar del Plati. Šteta je što je nedavno pokupila koronu i da se iznenađujuće teško oporavila. Desetak je dana da smo počeli ponovo ozbiljnije trenirati. Moramo podignuti formu. Misliti o normi nema smisla, treba se spremiti. Na posljednjem Svjetskom prvenstvu je bila u finalu, 40. i neka, ali ni tada fizički nije bila dobra zbog problema sa zdravljem. Nadamo se da ćemo je dovesti barem do 70 posto od onoga što inače može.
Ostavili smo za kraj klasu 470, u kojoj je kao trener Austrijanaca svjedočio uspjesima Šime Fantele i Igora Marenića. Kruna njihove karijere bila je 2016. godina kad su osvojili svjetsko i olimpijsko zlato.
- Da, baš su harali. Nema se što reći, odlični momci, jedriličari, dugo su bili u toj klasi. Ta klasa je bila malo slabija u odnosu na laser, ali oni su je imali u malom džepu. Tuga je ogromna da poslije njih nemamo nikoga. To je loše, isparilo je ogromno znanje preko noći. Teško je doći do vrha, bolno je da to znanje nije ostalo na nekome mlađem. Šteta velika.