U izdanju riječke Naklade Val i Hanza Medie ovih je dana objavljena knjiga Danijela Frke "Potonulo blago Jadrana", opsežan ronilački vodič po olupinama hrvatskog dijela Jadrana, uputstvo roniocima kako doći do skrivenog blaga što leži u ovdašnjem moru, piše Jutarnji list.
Autor vodiča već desetljećima u podmorju Jadrana pronalazi neotkrivene olupine starih brodova, najčešće iz vremena Prvog i Drugog svjetskog rata, brodova za koje su postojali podaci da su potonuli, ali nije se precizno znalo gdje ih je točno progutalo more. Istra strast za nalaženjem olupina jednako ga drži od mladosti do danas. Frka ima više od 10.000 urona u morske dubine.
Na nešto više od 550 stranica za svaku je olupinu osim povijesnog konteksta u kojem je brod građen, plovio i potonuo Frka zabilježio i koja je bila vrsta broda, njegovo ime, pod kojom je zastavom plovio, kad je i gdje izgrađen, uvršteni su podaci o pogonu, dimenzijama, kad je potonuo, uzrok potonuća, mjesto gdje je potonuo, koliko ga je teško pronaći poželi li se doći roniti na olupini, na kojoj dubini leži, kolika je povijesna važnost te olupine, kakve su tragedije vezane uz njegovo potonuće, kakve su struje, kakav je pristup, kakva je vidljivost, živi svijet te koliko znanja i vještine traži od ronioca za doći do te olupine.
- Moji prijatelji i ja, entuzijasti i zaljubljenici u ronjenje i olupine, organizirali smo razne ekspedicije, neslužbene, radili potrage za puno različitih brodova. Više puta smo se kući vraćali a da ih nismo pronašli, pretraživali područja na kojima nismo našli ništa. Nerijetko smo morali vraćati se tri, četiri puta ne bi li konačno našli ono za čim smo tragali. Prije petnaestak godina tražili smo, zapadno od Premude, neke potopljene brodove iz Drugog svjetskog rata. Čitajući njemačke ratne dnevnike, našao sam podatke gdje bi ti brodovi mogli biti potopljeni. Pregledali smo desetak kvadratnih kilometara prazne morske pučine, no na dnu je sonar pokazivao samo ravno pješčano dno. Kad smo naposljetku odustali i krenuli prema Susku, gdje smo planirali prespavati, kratko nakon što smo krenuli s tog lokaliteta, naletjeli smo na - olupinu. Sonar je na ekranu ocrtao olupinu velikog broda. Sljedećeg dana, kad smo zaronili na dubinu od oko šezdeset metara, ugledali smo na dnu brod. Ali ne, to nije bio brod koji smo tražili, već neki drugi brod. Nismo u tom momentu ni znali koji je to brod, a bio je veliki, željezni. Kasnije sam po arhivima pronašao o kojem se brodu radi. Bio je to talijanski parobrod Pascoli, potopljen 1941.
Zašto roni, Frka je odgovorio novinarki Jutarnjeg, Karmeli Devčić:
- Oduševljava me to što je svaki zaron prekid svake veze s površinom. To je kao da u glavi okrenete neki prekidač i prebacite se u jedan drugi svijet. Svijet tišine u kojem su jedini zvukovi pucketanje sitnih morskih organizama i ponekad prolazak nekog broda iznad vas. U tom svijetu tišine ja se jako dobro osjećam.
O strasti za istraživanjem:
- Strast za pronalaženjem i istraživanje olupina drži me od malena, još kao dijete sam maštao da ću jednom na leđa staviti ronilačke boce i svojim očima vidjeti te potopljene brodove o kojima sam čitao u knjigama o ratnim događajima i pomorskim nesrećama. Svaki taj potopljeni brod i avion koji je završio na dnu, baš svaki, ima svoju priču, vezan je uz osobne drame ljudi koji su proživjeli ili nisu preživjeli i ostali su tamo zauvijek. Fascinira me otkriti njihove tajne. Olupine su kao vremenske kapsule, zamrznute u onom stanju kakve su bile kad su potonule. Zato je svaki zaron na potopljene brodove meni vrlo emotivan, svjestan sam da su za njih vezane sudbine pomoraca i putnika koji su na njima nastradali.
