kameni spavačiAutor hvaljene monogorafije ‘Legende svjetla‘: Odrastao sam na lanterni, ali to svojoj djeci ne bih priuštio

Interesantan je životni put Jurice Gašpara. Iako mu je životni poziv novinarstvo, a školovao se za profesora pomorske povijesti i geografije, Juricu je kao čovjeka najviše odredila činjenica što je odrastao na svjetionicima. Zato nije čudno što se upravo on osjetio pozvanim napisati knjigu posvećenu svjetioničarima i osnovati portal Morski HR.

Gašparova monografija "Legende svjetla" stekla je brojnu publiku jer joj je cilj očuvanje jadranske kulturne baštine, koja je nadživjela već nekoliko država, sve mijene vremena i tehnologije koja smjenjuju jedna drugu.

Riječ je, dakako, o svjetionicima, kamenim spavačima koje je podigla Austro-Ugarska, a danas su u ingerenciji državne tvrtke "Plovput", koja njima jako dobro upravlja - jedan dio svjetionika, naime, predan je koncesionarima koji su ih pretvorili u luksuzne odmorišne destinacije, a drugi i dalje pokazuju put pomorcima.

Komadić povijesti

- Život me nekako odredio k svjetionicima. Roditelji su odlučili krenuti na lanternu kad sam imao niti dvije godine, pa je i okosnica ostatka života prevagnula morem. Najprije smo početkom osamdesetih otišli na Svetog Ivana na Pučini kod Rovinja, a onda na Svetog Andriju kod Dubrovnika, gdje sam i proveo najveći dio djetinjstva. Završili smo na kraju u Šibeniku 1992. godine, gdje je tata radio do svoje prerane smrti na signalnoj stanici Jadrija 2009. godine. Rađale su se tako kroz život priče koje sam pokušao složiti u knjizi "Legende svjetla". Naposljetku je iz svega izniknuo portal Morski HR, koji u ovo ludo vrijeme okuplja ipak zadivljujuću zajednicu ljudi od mora s kojima na dnevnoj osnovi razmjenjujem iskustva, na čemu sam jako zahvalan - kaže Jurica.

Danas ga kao roditelja, kaže, fascinira jedan detalj koji je otkrio u ekspediciji po lanternama. - Na tavanu svjetionika Sv. Ivan na Pučini, lanternist mi je otkrio svjetioničarske dnevnike. Predivno i rijetko blago u kojem sam naišao na svoj komadić povijesti.

Bili su to zapisi o trenucima kad je moj pokojni otac s majkom morao odlaziti iz službe, u malenoj barci preko svakakvog mora, da bi svoje dijete odveo liječniku. Zapravo je do tog otkrića moj doživljaj lanterne bilo sigurno utočište - priča Jurica, kojem je djetinjstvo na lanterni bilo nezaboravno.

- Doista je lijepo biti dijete svjetioničara. Barem tih osamdesetih prošlog stoljeća, kad sam ja to i bio. Tada su na lanterni bile barem dvije obitelji istodobno, a djeca su bila generacijski bliska. Stvorio si svoj savršen svijet, gdje je svaki metar prostora praktički bio označen toponimom, a svako doba dana je imalo svoj vlastiti ritual. Urezali su mi se u pamćenje oštri mirisi izrazito svježe ribe koja je odmah nakon ulova "letjela" na gradele, pa i ti društveni momenti koji su bili posloženi ovisno o dobu dana, a zapravo ovisno na koju stranu dvorišta bi zgrada lanterne bacala sjenu, jer tamo smo se okupljali i družili. Da, bio je to djevičanski mir... - prisjeća se Jurica.

Sveti Andrija noću

Boris Bašić

Tatin osmijeh

Naš se sugovornik, međutim, sjeća i iznimnih situacija.

- U strahu si jer te trese visoka fibra, majka je skida, a otac razgovara preko radiostanice. Savjetuju mu da te odvedu doktoru. I tako zajedno odete do čamca, pa ga dizalicom spuste u more, pa kreni prema kopnu, k doktoru, i uz to moli Boga da vam vrijeme bude naklono.

Mene bi stavili pod provu, a zvuk motora je činio taktove poznatih mi pjesama. Znam da bi pogled prema tati na krmi značio sigurnost, jer njegov osmijeh bi zaustavio strah, makar su valovi i visoko propinjanje brodice govorili suprotno. Nikad se nije prestao smijati - pripovijeda Jurica.

Bi li se Jurica usudio biti svjetioničar?

- Iskreno, ja to ne bih mogao raditi. Pusti nostalgiju, moji su roditelji bili iznimni ljudi, ali ja se danas ne bih usudio. U knjizi sam naveo desetke predivnih, ali i onih manje zgodnih trenutaka života na lanterni, no biti roditelj znači i dvostruku odgovornost.

Recimo, moja sestra se rodila gotovo na lanterni. Dobro, ispalo je da je mama na vrijeme otišla u Dubrovnik kako bi rodila, no znam slučajeve kad se to događalo doslovno "po putu". Seka je na našu drugu lanternu, Sv. Andriju kod Dubrovnika, došla nakon tek petnaest dana. Kao roditelj, probajte zamisliti svako jugo, buru, neveru, pijavicu i sve ono što će ti danas mediji napumpati da dignu klikove... E, sad, pomnožite to s deset i dobit ćete tek nagovještaj onog svakodnevnog života na lanterni.

Kao dijete, naravno da ću kazati "uvijek za lanternu", ali kao roditelj, dignut ću kočnicu i reći – nikad! Ostavio bih život na lanterni zaista na priči legendi onih zaslužnih. Legendi svjetla. 

Pročitajte nekoliko savjeta naših svjetioničara pa ih pokušajte primijeniti u ovoj današnjoj situaciji. Mogli bi vam biti od koristi