Iz Zadra nam se javio Marin Huzjak, većini ribolovaca poznat po svojim panulaškim uspjesima.
Marinu su u pravilu na meti okrunjene glave podmorja po koje na more odlazi ciljano.
I ovoga je puta bilo tako.
Evo što nam je Marin ispričao o tom svom ulovu:
- Pojavilo se nešto liganja, a kad se lako lovi lignja to mi je znak da treba potražiti velikog zubaca.
Prvo smo po novoj poziciji provozali tri-četiri đira da s Humminbirdovim autochartom nacrtamo svoju kartu.
Slijedi nadivanje najveće iz bazena žive lignje, a onda kreće i panula s olovom čuvarom na po 25-30 metara dubine uz dno – priča nam Marin.
- Dolazim tamo gdje bi mi po izgledu karte i iskustvu trebala biti točka griza, a na sonderu ludilo.
I sad mi je žao što to nisam slikao jer sam bio koncentriran na ono što slijedi.
Uglavnom, to je bio ‘bal vampira‘ na sonderu.
Istog trena slijedi griz, jer je riba, dok smo još provjeravali dno, uzela i počela slobodno i jako brzo izvlačiti upredenicu.
Slijedi preklapanje preklopnika i tri povezane kontre, ali nema onog klasičnog ludila nego riba pliva brzo prema naprijed, i to toliko brzo da mislimo da je tuna.
Ubrzo prestiže brod i ulazi u rupu.
Znači ipak je zubatac, ali ogroman.
A kad veliki zubatac uđe u rupu, to je uglavnom izgubljena utakmica.
Slijedi razočarenje jer smo se baš nabrijali na velikog zubaca, na ovaj dio dana, na plovidbu, marendavanje i sve sam prilagodio točno ovom trenutku i ovom prolazu, ovoj ribi...
U nevjerici razmišljam kako nemamo sriće i kako je to gotovo.
Ide klasično natezanje i čekanje da riba sama izađe iz rupe što, naravno, ne daje nikakve rezultate.
Manji zubaci vrlo brzo sami izađu iz rupe, ali veliki neće.
Razmišljam o položaju terena, kako je kosina položena, pregledavam autochart kartu koju sam iscrtao, razmišljam o morfologiji stijena i kako bi ulaz u taj procjep trebao izgledati, odnosno prema gdje bi trebao biti okrenut.
Zaključujem da bi ulaz u bužu trebao biti vodoravan, okrenut prema dubini.
Sliježem ramenima i idem probati sve što mogu... – nastavlja Marin svoju priču.
- Vozim prema vani daleko i prema dubokom.
Slobodno ispuštam svu upredenicu s role u more, ukupno oko 290 metara plus deset metara leadera, pokušavajući tako postići što manji kut upredenice u odnosu na dno.
Na taj bi način, u trenutku kad pokušamo ribu na silu iščupati, pravac strune trebao biti gotovo paralelan s ulazom u rupu, da što manje zapinje.
I kad smo došli na zadnje metre upredenice, omotao sam je oko bitve na brodu i lagano krenuo voziti prema dubini da na silu iščupam ribu vani.
Sve je to bilo pomalo očajnički, jer znam da je preko 90 posto šansa da će nešto puknuti.
Pod prstima osjećam kako se krvnički nateže lanjska upredenica, uvjeren sam da će puknuti.
I u tom trenutku najveće napetosti osjećam kako teret doslovno na silu izvlačim iz oko metar dubokog procjepa.
Ne mogu vjerovati, ali riba izlazi vani!
Odmah se vidi da je baš velika, a nakon što smo se ubili skupiti onih 300 metara strune nazad na rolu, i ribetina potpuno umorna izlazi na površinu, ribetina koja je varala, ali varali smo i mi.
A težina ovoga puta neka ostane za nagađanje. Ne treba uvijek sve do kraja reći, zar ne? – ispričao nam je Marin Huzjak.
