Pino je bio, obiteljski, vrlo pobožan i praznovjeran čovjek koji je često ranom zorom odlazio na sat-dva vremena tunjati ribu ili skosati lignje. Iz kuće bi izlazio tiho da ga nitko ne bi čuo ni vidio, a premda je imao dobar motor, i iz lučice bi se uvijek izvlačio kradom, na vesla, tiho kao da je na svići.
Lokalna mularija znala je za sve to, pa bi ga ljeti, nakon noći provedene na nekoj teraci ili klubu, često znali sačekati skriveni na glavi dugoga mula, na samom izlazu iz lučice. I dok bi Pino pospremao vesla da bi zaverglao motor oni bi povikali: - Eeee Pinooo… Di si poša? - i trenutno prasnuli u neobuzdani dječji smijeh.
A jadni Pino bi se ispravio kao ošuren. U licu bi se zaškarpunio, bijesno bi stisnuo ona svoja dva krnjava zuba, bespomoćno pogledao u nebo i provu ...