Za hamu sam čuo prije dosta godina.
Isto tako čuo sam i da ih je dosta pobjeglo iz uzgoja kad se prije par godina zabio brod u jedan od kaveza.
I nekako sam se uvijek nadao da ću i ja naletit na neku od njih.
Znam da su ih već neki od mojih prijatelja ulovili, i to lijepe primjerke.
Lani na jednom od svojih škola podvodnog ribolova bio sam na ronjenju rame uz rame tehnikom šulje sa svojim polaznikom i na jednoj poziciji na dugačkom izvlačenju na nekih 12 metara od obale naišao sam na jedno jato svjetlećih velikih riba po mojoj procjeni primjeraka od 4 do 6 kilograma težine za koje sam pretpostavio da bi mogle biti hame, ali se nisam uspio približiti toliko da ih jasno vidim jer se more baš tada zamutilo.
Nedugo nakon toga, s polaznikom, mladim kirurgom, naletio sam na istoj poziciji, opet na išuljavanju, na hamu od 5,5 kilograma i uspio ju pogodit u odlasku na kraju dometa.
Bio je nevjerojatan osjećaj uloviti tako rijetku ribu koja je nekad bila običan stanovnik Jadrana i o kojoj sam samo čitao i slušao.
Znam da je hama bila najbrojnija na ušćima rijeka Bojane, Neretve i Cetine, ali je izlovom i zagađenjem gotovo istrijebljena prije dosta godina kad joj se populacija značajno smanjila. Inače je ima dosta u Mediteranu gdje dosegne preko 230 centimetara dužine i težinu od preko 100 kilograma.
Iz porodice je sjenki isto kao i kavala ali zbog puno veće veličine izraziti predator s vrlo oštrim zubima.
Ponašanjem i kretnjama, u tih nekoliko navrata što sam ju imao priliku vidjeti u moru, slična je kretnjama kavale, a isto tako voli i lebdjeti u plovi od nekoliko komada uz neki veći kamen ili iznad pjeskovito kamenitog dna.
No isto tako voli i poput brancina doći radoznalo na čeku.
A sam prizor kad hama dolazi na čeku je veličanstven jer je ova duga i velika riba zaista izuzetno lijepa s brončanim odsjajem po boku.
Kad je manja izuzetno podsjeća na kavalu, pogotovo u sjeni kamena kad joj se ne vidi boja tijela.
I sada dolazim do ove godine i opet iste mikrolokacije, opet s dva polaznika uz sebe.
Sidrimo gumenjak 70 metara dalje i dolazimo pažljivo išuljavajući do same pozicije.
Prvo išuljavanje radim ja i dolaze orade, ali ništa veliko.
U istom zaronu vraćam se nazad uz dno i nakon tog zaron radi polaznik, ali isto bezuspješno. Ponovo spremam zaron i nakon išuljavanja u dubinu radim dugu čeku.
Već mislim otić nazad i taj tren dolazi zubatac iz dubine od 1,5 kilograma koji završava na mom harpunu.
U povratku iz dubine, u plićem vidim cijelo jato brancina od oko pola kilograma, ali polaznici ih ne primjećuju.
Zubatac je na portapešu i u idućem zaronu dolazi mi isto tako, nakon duže čeke, brancin preko kila koji isto završava na nisci.
Nakon tog krećemo dalje i nakon što smo odmakli nekih 250 metara od gumenjaka odlučujem se vratit sam po gumenjak, a njih ostavljam da rone dalje.
U povratku dolazim opet do te mikrolokacije i ovaj put odlučujem ne radit išuljavanje već pripremit uron i odmah pasti na jedan kamen na 14 metara. Dolazeći iznad kamena primjećujem nekoliko velikih riba na dnu ali odozgor nisam siguran jesu li veliki brancini ili hame. Zadnji potpuni udah i lagano klizim prema dnu sa dovoljno ali ne previše olova u nadi da ih neću prestrašiti.
Dno je na 14 metara i ribe su okupljene oko jednog većeg kamena i po ponašanju su slične kao kavale koje lebde u blizini svog zaklona.
Kako padam lagano potpuno okomito na njih znam da me ne mogu osjetit bočnom linijom, a nema druge ribe da im signalizira opasnost i uspijevam doći na nekih pet metara od njih odozgor kada se vidno uznemirene kreću razdvajati i jedna od najvećih na koju sam se fokusirao miče se desno.
Budući da još uvijek nije ubrzala, odlučujem se između nje koja je dalja i jedne par kila manje koja mi je najbliža.
Ipak namještam pušku na veliku i gađam je zaista na krajnjem dometu klasične stotke. Pogodak je takav da uopće nema reakcije.
Mislim se OK, riba je još u šoku i sad će krenut.
Izranjam gore lagano je kontrolirajući preko dyneme s mulinela.
Dovlačim je prema površini i uskoro mi je u rukama hama od 9,5 kilograma pogođena kroz kičmu i potpuno paralizirana.
Osjećaj je poseban svaki put iznova kad imate toliku ribu napokon u rukama.
A samo desetak dana kasnije, ovaj put s bivšim polaznikom, dolazim ponovo na istu poštu i nakon dobre pripreme išuljavam se potežući se vrlo lagano samo s rukama po dnu i dolazim do istog kamena.
Zaustavljam se tri metra prije kamena i odlučujem na čeku.
Sekunde sporo prolaze, a udio CO2 lagano se penje u krvi i osjećam da su prve kontrakcije dijafragme blizu.
Vrlo sam smiren i bez straha i panike nastavljam čekat dalje i tada primjećujem pokret u sjeni ispod velikog kamena.
Pomišljam prvo po pokretu i sjeni da je baš velika kavala, ali uskoro razaznajem po dužini tijela da je hama, ali ipak ne tako velika pa odlučujem malo pričekati da vidim hoće li se pojaviti koja veća.
Nažalost, nema društva i pucam.
Izranjam s ribom na harpunu i divim se brončanom sjaju hamice od 2,5 kilograma.
Skidam je i u međuvremenu jedan od polaznika radi čeku na koju dolaze samo manji brancini. Odlučujem se za još jednu čeku, ali malo dublju i direktno s površine.
Padam dolje, nekih pet metara dalje od kamena gdje ih inače nalazim, a gdje je ostao oblak dima od prethodnog ulova i zauzimam položaj iza mršavog zaklona manjeg kamena na pjeskovitom dnu.
Opet strpljenje i dozirana flegmatičnost i nakon nekih 40 sekundi čeke pojavljuje se brončani odbljesak iz dubine da bi se nakon par sekundi materijalizirala i cijela figura ribe.
Jedna, ali velika hama prilazi mi poput brancina glavom i okreće se bočno.
Iako je daleko, nemam više što čekati-pucam i u trenu čujem zvuk pogotka u veliku ribu.
Ova hama, iako dobro pogođena, trenutno odlazi s harpunom i odmotava mi spectru iz mulinela.
Doziram joj otpor i umaram navodeći je lagano prema kraju.
I tada, kad je bila na nekih 9 metara dubine vidim da je harpun, tj. pero harpuna, gotovo ispalo iz tijela ribe.
Brzi uron i šprint do ribe!
Rukom zabijam harpun tako da sam siguran da mi neće ispasti.
Odmah dovlačim ribu koja se i dalje otima, ali joj uvlačim ruke u škrge i čupam joj kompletno jednu stranu škrga vani što ju trenutno zaustavlja.
More oko nas ostaje u oblaku dima od krvi.
Do kraja dana smo prošli još nekoliko pozicija raznim tehnikama i pretežno s dubokim čekama, ali slabim uspjehom.
Ipak nemam razloga za nezadovoljstvo.
Ulov je ostvaren u prvom satu ribolova, a poslije je bilo onako kako često bude u ribolovu, bez uspjeha i šanse.
