„Sutra će te ponit njih šest među ruke…“ Spomenuti bodulski stihovi pokojnog Komižanina Jakše Fiamenga prvi su mi pali na pamet kad sam doznao za iznenadnu smrt mog Žirjanina Ante Mrvice, koji je, suprotno svom prezimenu, bio gromada od čovika. I puno veći od dojma što ga je ostavljao kao popularni koordinator „Jadrolinije“ u splitskoj trajektnoj luci, piše Ivo Mikuličin za Šibenski.hr.
Fiamengova pjesma mi nije baš tako slučajno došla u misli. Iako je gotovo 30 godina adresom bio u Splitu, Ante nije propustio dolazak ni na jednu sahranu na njegovom otoku Žirju. Svejedno je li mu pokojnik bio bliski rod, prijatelj ili samo dobar poznanik. Kao zakleti otočanin stizao je i na sprovode uglednih bodula s drugih, malih naseljenih otoka šibenskog arhipelaga. Nerijetko je na žirajskim sprovodima bio na čelu tužne kolone ili nosio križ. Baš kao što je, odjeven u staru nošnju šibenskog kraja, za Velu Gospu bio neizbježno među onima koji bi podigli i ponijeli kip Marije divice, kako se i zove lijepa kamena crkva na Teutinu otoku.
Ima li boljeg dokaza snažnog Mrvičina lokal-patriotizma od činjenice da je, makar je desetljećima radio u Splitu, svoje porezne obveze plaćao u Šibensko-kninskoj županiji!? Cijeli život adresa mu je bila Žirje, gdje je završio četiri razreda osnovne škole, a nemali dio njegova srca pripadao je i Šibeniku, gdje je imao mali stan u staroj gradskoj jezgri.
- Dođi, kume, kod mene na piće. Rakijicu ili vino, svejedno – znao mi je kazati kad bismo se sreli u šibenskoj Kalelargi. Sa željom da kušam njegovih ruku trud ili ono što je nastalo njegovom brigom i marom u žirajskom masliniku i vinogradu.
Tijekom godine je, neovisno o splitskom prebivalištu, stizao barem 30 puta doploviti na rodni školj. Sa željom da nastavi težački i ribarski život svojih predaka.
Čudo od čovika
Svoj umirovljenički mir Ante Mrvica našao je u žirajskoj uvali Koromašnja. S nizom poznatih lica. Tamo gdje ljeti svoje baterije puni genijalni pijanist Maksim Mrvica. U susjedstvu Zagrepčanke Tatjane Holjevac, kćerke najpoznatijeg zagrebačkog gradonačelnika, koja već godinama živi na relaciji Zagreb – Žirje. Blizu vale u kojoj mirovinu uživa i Željko Baltić, sjajni ratnik iz Domovinskog rata, jedan od junaka topničke baterije na Žirju, koja je u gotovo presudnom Šibenskom rujanskom ratu obranila Šibenik i Hrvatsku.
- Ante Mrvica je bio čudo od čovika. Inteligentan, plemenit i vrijedan. Strašno će nedostajati nama Žirjanima, nikad ga nećemo zaboraviti. Bio je spreman svakom susjedu pomoći u svakom trenutku. Svejedno je li trebalo popraviti brodski motor, ispilati maslinu i bor ili, pak, nekog od žirajskih srednjoškolaca i studenata besplatno podučiti matematičkom znanju. Pritom se na simpatičan način ljutio, postavljajući mladiću ili djevojci pitanje: „Nije mi jasno kako ti to ne znaš!?“- otkrio nam je Antin susjed iz Koromašnje Maksim Roman, koji je dao veliki doprinos oživljavanju ratom stradalog šibenskog područja na način da je u Bratiškovcima, mjestu u skradinskom zaleđu, utemeljio „Centar za rehabilitaciju Roman obitelj“, a koji je i jedan od utemeljitelja klape Žirje i sve popularnijeg Žirajskog ljeta.
Šibensko-žirajska priča o iznenada preminulom Anti Mrvici samo je emotivni dodatak mnogima znanoj storiji o „admiralu splitskog porta“, kako je popularnog koordinatora "Jadrolinije" u splitskoj trajektnoj luci nazvao kolega Damir Šarac.
Pripovijest o dalmatinskom čovjeku, koji je od siromašnog bodula dogurao do doktora znanosti, sveučilišnog profesora. Na taj put su ga jednostavno natjerali njegovi šefovi i gazde. Poput jednog židovskog brodovlasnika, koji, u doba dok je Mrvica „tuka more“ na strancu, zatečen jednako Antinom inteligencijom i radoholičarstvom, zakletom Žirjaninu kratko i jasno kazao: - Anthony, ne budite toliko skromni. Vi možete stići daleko, puno više!
Pokojnom Anti je, nema sumnje, najveću popularnost donio njegov posao u splitskoj trajektnoj luci, temeljen na jednostavnoj filozofiji „Ja sam tu zbog putnika, a ne putnici zbog mene“.
U to se uvjerio i slavonski Dalmatinac Marijan Piližota, inače otac osječkog dogradonačelnika Borisa.
- Jednog sam se ljeta našao u velikoj gužvi među putnicima koji su žurili na Brač, Hvar, Vis, Korčulu… I čudom se čudio kako Ante ima strpljenja za svakog, ama baš svakog čovjeka koji mu se obraćao. I meni je puno pomogao. Neka mu Bog pomogne u nebeskim visinama, a Vas molim da kad skoknete do Žirja zapalite u moje ime jednu svijeću na Antinu grobu. Kao znak mog poštovanja velikom čovjeku – otvorio nam se u suzama Marijan Piližota, rodom iz Bilica, predgrađa Šibenika.