minute kao vječnostSudbina se poigrala s pomorcem iz Pule: Zbog korone mi je dva puta propalo vjenčanje, ali sam na Atlantiku spasio bračni par

Nekima je 2020. bila najgora godina ikada i jedva su čekali 2021. Ali za Luku Simića, pulskog pomorca koliko je bila loša, toliko je bila i dobra. Doživio je ono što neki pomorci možda nikad ne iskuse. Vodio je opsežnu akciju spašavanja nasred Atlantika koja će mu zauvijek ostati u sjećanju. S druge strane, zbog sulude situacije s pandemijom dva puta mu je propalo dugoočekivano vjenčanje, a s broda nije mogao sići mjesecima, piše Jutarnji list.

Dvadesetsedmogodišnjem Luki još su svježi svi dojmovi. Luka je, naime, krajem godine bio kandidiran za Plavu vrpcu Vjesnika za pothvate u spašavanju života na moru, koju dodjeljuje Sindikat pomoraca Hrvatske, ali je nagrada na kraju otišla u ruke starijeg kolege. Istarskom je pomorcu, koji se mjesecima nije mogao iskrcati s LNG broda, i ovo bila velika čast, a taj dan kad je spašavao britanski bračni par iz olujnog mora nikad neće zaboraviti.

Sve se odigralo nasred Atlantika 1. svibnja, u jeku prvog vala pandemije kada su pomorci jedva čekali povratak kući, a nisu se mogli nigdje iskrcati. I tako mjesecima. U toj je atmosferi Lukin brod, na kojemu je bio drugi časnik zadužen za navigaciju, dobio poziv u pomoć.

- Bilo je to 30. travnja kada smo dobili poziv da se oko 200 milja od nas nalazi jedrilica s dva člana posade, kojoj prijeti potapanje. Tada smo bili oko 150 milja sjeveroistočno od Bermuda i plovili smo iz Amerike za Rotterdam. Zaobišli smo veliko nevrijeme, ali je ono zadesilo baš tu nesretnu jedrilicu kojoj je oštećena krma.

Našla se u središtu oluje i bilo je pitanje vremena kada će potonuti. Do jedrilice nam je trebalo 20 sati plovidbe. Krenuli smo u spašavanje, ali je prije nas do jedrilice došao jedan drugi brod. Prepustili smo mu akciju spašavanja, ali oni im nisu mogli pomoći jer nisu imali brzu brodicu za prikupljanje - prisjeća se Luka tog olujnog dana kada su valovi dosezali i četiri metra.

Tada u akciju stupaju baš Luka i 24 člana posade s njegova broda dugačkog 286 metara. Najprije su vijećali neko vrijeme - jer je bio velik rizik brodicu spustiti u olujno more - kako umjesto dva Britanca ne bi morali spašavati još i tri člana njihove posade.

Odluka je pala: kreću u spašavanje, a Luka je bio zadužen za spuštanje brodice koja je trebala doći do oštećene jedrilice. Srećom, brodica je spuštena bez problema, iako je to bio iznimno zahtjevan posao.

- Kuka na kojoj visi ta brodica zna zatajiti i ljudi znaju poginuti. Trebalo je brodicu spustiti po tom olujnom nevremenu u dol vala i brzo ih otkačiti. To smo odradili bez problema i u trenu više naše ljude nismo vidjeli od valova. Brinuli smo se je li sve u redu s njima i kako će stići do jedrilice. U tom trenutku smo svi bili napeti. Na jedrilici su se digla jedra. Pitali smo se svi zašto su to napravili jer ih je to odvelo još dalje od broda.

Poslije nam je vlasnik jedrilice rekao da je to napravio jer je htio posljednji put razviti jedra prije nego što napuste jedrilicu - priča Luka o tim dramatičnim trenucima. Srećom, brodica je stigla do nesretne jedrilice i ukrcala vlasnike koji su bili toliko izbezumljeni da u prvi tren nisu uzeli ni dokumente pa se vlasnik morao vraćati na brod. Kada su zavrzlame s napuštanjem jedrilice bile gotove, krenuo je povratak i najteži dio spašavanja - dizanje brodice s petero ljudi iz olujnog mora na tanker.

- Uspjeli smo ih nekako zakačiti kukom i htio sam ih što prije dignuti iz mora. I u tom trenu, očito od preopterećenja, elektromotor je zatajio. Inače sam miran i staložen, ali u tom me trenu obuzeo neopisiv strah. Čuo sam dolje kako viču da ih dižem, a ja kužim da motor ne radi. U trenu sam došao k sebi, resetirao elektromotor i ponovno ih počeo dizati na brod. Kada smo ih dignuli, oči su im bile goleme. Od adrenalina.

Bili su prestravljeni. Vjerojatno sam bio i ja. Tih nekoliko minuta trajalo mi je poput vječnosti - prisjeća se Luka tog trenutka kada je pet života bilo u njegovim rukama. Dodaje da je taj osjećaj vrlo teško zaboraviti pa će ga vječno pratiti. Tada je konačno mogao odahnuti.

- Kada je sve bilo gotovo, Mike i Esther Cooper, bračni par koji smo spasili, išli su u našu bolnicu, a kada su došli k sebi, došli su nam zahvaliti na most. Rekli smo im da je taj dan za njih bio drugi rođendan. Ispričali su nam da im je aplikacija pokazala pogrešnu prognozu i da su se vraćali u Veliku Britaniju nakon što su godinu dana krstarili oko Kariba. Na povratku im se pokvario motor pa su stali na Bermudi, ali im se popravak otegao zbog epidemije. I tako su se našli u toj nezavidnoj situaciji - ističe Luka.

Brodolomci su na kraju iskrcani sedam dana nakon spašavanja u Rotterdamu i ostali su u kontaktu s posadom broda.

- Naravno, čim su se vratili kući, kupili su drugu jedrilicu - otkriva nam Luka koji, pak, nije imao te sreće da se iskrca u Rotterdamu.

Zbog pandemije je bio na brodu nekoliko mjeseci dulje, a nije znao datum kad će moći sići. Možda bi mu sve to lakše palo da nije imao zakazan termin vjenčanja 20. lipnja. No, umjesto da taj dan kaže sudbonosno "da", Luka je bio u Brazilu.

- Ukrcao sam se na brod 29. siječnja, a iskrcao 13. srpnja. Dosta smo na brodu bili izolirani. Taj put smo se trebali iskrcati u Rotterdamu, ali nam nisu dopustili smjenu. Frustriralo nas je što naša tvrtka nije radila smjene, a neke jesu. A tada tvrtka jako štedi na brojnim troškovima, kao što su avionske karte i hoteli. No, umjesto da se iskrcamo tada u Europi, išli smo za Dansku, ali smo se okrenuli za Španjolsku, pa smo krenuli prema Kanarima i na kraju su nas uputili u Brazil gdje smo bili mjesec dana na sidru - kaže Luka.

- Ma, nije nama na brodu ništa nedostajalo, ali jednostavno nas je ubijala neizvjesnost. Dakle, propuštaš vjenčanje, nisi podrška svojoj partnerici ni obitelji. I nisu nam iskrcaj odgodili za nekoliko dana, nego za nekoliko mjeseci. A mislim da se moglo drugačije. Čak taj dan jedva smo se iskrcali jer nismo dobili odmah dozvolu lučkih vlasti. No, uspjeli smo. Iskrcali smo se u Curaçau - priča Luka.

Na kraju se iskrcao i ponovno dogovorio novi termin vjenčanja - 29. kolovoza. On i zaručnica mislili su da su konačno došli na svoje. No, Lukinoj muci tu nije bio kraj.

- Tri dana prije vjenčanja dobio sam nalaz da sam pozitivan na covid-19. Bio sam jako utučen i razočaran. Drugi put morali smo otkazati vjenčanje. Očito nam to u ovoj godini nije bilo suđeno - kaže za Jutarnji list Luka koji se teško pomirio s činjenicom da mu je opet sve propalo.

- Ne znam što mi je bilo teže ove godine: gledati one ljude u brodici koji su zapeli na pola puta dok sam ih dizao na brod ili reći zaručnici Aniki da sam pozitivan. Mislim da je ipak bilo teže ovo drugo. U sekundi ti se sruši sve. Ali, to je život - zaključio je Luka koji se ipak nada boljoj, možda manje uzbudljivoj 2021. godini.