- Jedrio sam puno puta od Komiže do Palagruže, ali tih 42 milje ne možeš doživit u potpunosti sve dok ne uzmeš vesla falkuše u ruke i boriš se miljama s nemilosrdnom bonacom. Tek tada shvatiš koliko su stari ribari bili jaki, i u rukama i u glavi, prave zviri koji su tukli tu udaljenost zbog golog kruha.
Danas ljudi jedre posve opušteno, a oni, oni su plovili zbog opstanka. Živili su od toga svog krvavog posla, a ovog regatom mi im odajemo počast. Ona nas podsjeća koliko smo mi u usporedbi s njima, zapravo nejaki na moru, potpuni amateri. Zato je sudjelovanje u u ovoj regati jedno nezaboravno, prekrasno iskustvo – govori nam Šime Stipaničev, kormilar falkuše Mikula, na žalu pučinskog otoka Palagruža gdje je 25. lipnja, bio cilj 8. Rote palagruzone, najstarije regate u Europi.
Diomedov otok
Organizirali su je Grad Komiža, kulturna ustanova Ars halieutica, Udruga Palagruza i agencija Alternatura, a okupila je ove godine posade tri falkuše: Mikula, Palagruža i Comeza - Lisboa, leute: Slobodna Dalmacija i Leute moj, gajetu Mala Matulića i još nekoliko drvenih brodova u pratnji regate.
Krenulo se hrabro morskih tragovima komiških ribara koji su stoljećima odlazili na Diomedov otok u lov na srdele što su ih na žalu solili u barike i donosili falkušama u komiške barake. Regatavalo se kako bi se zajednički suprotstavilo gusarskim napadima, ali i zbog osvajanja surove obale Palagruže gdje je trebalo zauzeti najbolje pozicije za izvlačenje brodova, soljenje ribe i sušenje mreža.
Jedrilo se i veslalo do sredine 19. stoljeća svjedočeći i o razvijenoj industriji slane ribe na Jadranu, sa sjedištem u Komiži.
- Kada ima vjetra, nema problema, ali na bonacu triba veslat, ka i danas jer nas je bonaca pratila cilo vrime. Ču' san od starih judi da je bilo regati kada se jedra nisu ni otvarala. Sve 42 milje judi bi veslali punim teretom, i po četiri tone na brodu, jer je sve tribalo nosit na Palagruzu: bilo je tu po 40, 50 praznih barili, oko 25 barili soli, a baril soli je bio jedno 60 kila.
Tribalo je uzet tekućinu za mašćenje mriže, a mriže se tada puno čuvalo. Nosila se voda za skoro misec dan, drva za kuhat i peć ribu...Ribari bi znali istu večer krenut na ribe, onako umorni od veslanja. Oni koji su bili sporiji, morali su se penjat na brdo za nać poziciju i tamo solit ribu.
Znalo je na Palagružu ići i do stotinu brodova, a za vrime Talijana i Kraljevine Jugoslavije, limit je bija 40, priča mi je to moj otac koji je iša s falkušom. I ja gren već puno godin. Ni mi teško. Naviknut san, a i oni ne bi mogli bez mene – priča nam tako Tonko Božanić Grujo, iskusni kapetan falkuše Comeza - Lisboa koju je iz zaborava otrgnula Ars Halieutica, kulturna ustanova na čelu s prof. Joškom Božanićem.
Bila je ona prva falkuša koja je 1998. godine svojom provom dotakla žalo Palagruže, nakon 62 godine. Barba Grujo se stopio s njom toliko da mu ni 81. godina života nije prepreka da se za kormilom falkuše uputi na dalek put.
Teški leut
Šime Stipaničev nas je podsjetio na jednu staru fotografiju sa palagruškog žala: ribar u jednoj ruci drži sidro, teško barem 80 kila – slika koja dočarava ribarsku snagu i postojanost. Barba Grujo je te sorte. Strpljivo je podnio beskonačne milje bez pomoći vjetra, kao i ostali regatjeri.
Nakon ponovljenog starta kod Biševa, ovogodišnja regata bila je prekinuta nekih 20 milja od Palagruže jer nije bilo vjetra. Regatni odbor zaključio je da se zapiše trenutačno stanje na terenu.
- Za razliku od falkuše, leut je velik i težak, pa smo sporo napredovali po bonaci. U jednom trenu imali smo brzinu od čvora i pol, a onda smo se pomogli na vesla. Za pomoć su se koristila i flok jedra koja su stala na izbačenom baštunu. Inače, bilo je raznih taktika na regati: posade su koristile jedan, dva floka, pa treva jedro koje je imala jedna falkuša, a mi smo kombinirali i baštun od vesla da bismo dobili polutrevu – opisuje nam Luka Mudronja, koji je držao kormilo leuta Slobodna Dalmacija. Naglašava kako je za upravljanje tradicijskim brodovima najvažnije iskustvo.
- Posada treba biti uigrana da se zna ko vuče koji konop, jer ima sto konopa za vuć u jednom trenu. Potvrda je to koliko je mornarska vještina teška i cijenjena, već tisućljećima. Prije su bila latinska jedra trokutastog oblika, danas se jedra rade od lakših materijala, brodovi su čvršći i sigurniji, ali ako ne svladaš vještinu, zaludu ti sva oprema - dodaje Luka.
Baština i turizam
Slaže se s tom tvrdnjom i Pino Vojković, momak koji je znanje učio od starih ribara, dao ruke pokojnom kalafatu Bakici kod gradnje prve komiške falkuše Comeze - Lisboe, pratio Mikulu dok se rađao u Betini kod meštra Mile Jadrešića, da bi nedavno naručio i svoju falkušu Palagružu.
Veli da mu je cilj bio dovesti je na Palagružu, a koristit će je za regate tradicijskih brodova, te za potrebe svoje turističke agencije Alternatura. Sjajan primjer kako se tradicijska baština može vezati s turizmom što jednom takvom brodu osigurava budućnost.
- Turizam je doživljaj, a mi prodajemo doživljaj ljudima. On nije isti na nekoj plastičnoj bavariji i na drvenim brodovima ovakvog tipa. U Komiži, i posvuda na Jadranu, puno se radi na oživljavanju maritimne tradicije, od predavanja, radionica, škola, pokreću se nove regate... U Komiži, imamo već tri posade falkuša - kaže nam Pino koji je u ovoj priči oko oživljavanja maritimne baštine od samog početka s prof. Božanićem.
Bio je član i prve posade Comeze - Lisboe koji je učio od barba Gruje i kapetana Jadrana Gamulina, plovio s njom na Atlantiku u Lisabonu i Brestu.
Certifikat HAZU
- Zbog specifičnosti komiškog porta, ove tri falkuše rađene su po novim tehnologijama, no uz poštivanje autentičnosti falkuša iz 16. i 17. stoljeća. Porat prima oko 200 brodova na sigurnom vezu, a ima ih registriranih oko 550. Bilo nam je važno da falkuše možemo zimi izvadit vani. Brodovi koji su građeni na tradicijski način, ne bi mogli podnijeti ovakvu uporabu. Oplata je kod falkuša drukčija, a sve ostalo je autentično.
Dijelovi su se tražili po cijelom svijetu. Od drva koristili su se bor, ariš, hrast, jasen za vesla i jarbole. Jedra i konopi naručivani su u svjetskim tvornicama koje rade starinske konope. Sva tri broda imaju cerifikat autentičnosti kod HAZU - kaže Vojković.
Iako se čini da je brodogradnja tradicijskih brodova u krizi, jer u Korčuli gdje su se kroz povijest gradili drveni brodovi, nema više meštara, priča ipak ima svoju budućnost. Dok jedni kalafati odlaze, novi su voljni krenuti njihovim stopama. Mudronja nam priča kako u Murteru žive četiri mlada majstora, koji imaju školu i dali su se u taj posao očuvanja maritimne tradicije koji je težak, ali i jako cijenjen. Izgradnja jedne replike tradicijskog broda je skupa.
Tako je novi leut od 8 metara napravljen u Betini koštao 60 tisuća eura uključujući kompletnu opremu, korištenje najboljeg drva i ostalih materijala. To je najskuplja verzija, a Murterini su radili gajete i za 20 tisuća eura, što je opet, prihvatljivo - kaže nam Luka, Murterin čiji sumještani planiraju veliko okupljanje starih brodova 2018. godine, a prije toga će na neku od petnaestak regata.
Papina večera
Najnovija je ona Dani u vali u Starom Gradu od 8. do 11. rujna u organizaciji udruge Cro naves koja ima za cilj u starogradskom zaljevu napraviti veliki festival mora i mornara.
- Samo da nas institucije bolje prate! Zadnjih godina, rade se sve veći turistički brodovi, primjerice u Krilu Jesenice. Bila bi šteta ako nestanu stari trabakuli. Država bi trebala iskoristit trenutak i otkupit te brodove, vratiti ih u uporabu na ponos starih brodograditelja, ka šta se radi vani. Falkuša je za sobom povukla cijelu flotu tradicijskih brodova. Ne smije se dopustiti da neki nestanu.
Mi u Komiži pokušavamo involvirat domaće skipere da se uključe u Rotu palagruzonu. Svaki od njih trebao bi osjetiti taj put do Palagruže jer ovo je puno više od priče, ovo je naša baština - zaključuje Pino, izgubivši nam se iz vida na žalu Palagruže gdje se odvijala Papina večera, po uzoru na događaj iz 12. stoljeća kada se papa sklonio od nevere na Palagruži, otoku kojeg su čuvali komiški ribari, na Diomedovu putu nazvanom po trojanskom junaku čiji je trag na Palagruži otkrio arheolog dr. Branko Kirigin, otoku među zvijezdama.
E, baš tu je cilj Rote palagruzone, regate koja je puno više od turističke priče. Regate koja oživljava prizore iz prošlih stoljeća, obnavlja duh palagruške epopeje, jedinstvene u svijetu.
– Nije li to zaista prvorazredni kulturni čin, promocija baštine?! – pita se s pravom prof. Božanić.
VIŠE FOTOGRAFIJA POGLEDAJTE U NAŠOJ GALERIJI GORE.