Najteže je bilo razbiti boci pjenušca koju je Anamarija Trinajstić, kuma leuta Kvarnerino, razbila o provenu aštu 8-metarskog broda otmjena izgleda porinutog u betinskome škveru Marin kalafata Ante Ljubomira Fržopa.
Teško boci, a radost ljudima, najprije vlasniku Gianfrancu Načinoviću, kojemu su potekle i suze radosnice dok je njegov dječački san poslije 2,5 godina gradnje s navoza otklizao u more pred Fržopovom radionicom.
Tu su se, zajedno s novinarima, okupili uzvanici na ovome porinuću broda koji će majstorstvo betinskih meštara pronositi Jadranom, naročito Kvarnerom.
Naime, matična luka Kvarnerina je Rijeka, Načinovićev rodni grad, gdje živi s obitelji i kamo će otploviti nakon blagoslova mjesnog župnika don Mira Stojića i kanate kojom je u škveru dostojno proslavljen oduvijek značajan događaj kao što je izgradnja i porinuće broda.
Za obiteljska krstarenja
Svojim izborom klasičnog leuta betinske linije za brod svoga života, koji je meštar Ante Ljubomir Fržop izradio od čvrste hrastovine kao divnu jahtu za obiteljska krstarenja, Načinović, inače profesionalni pomorac, zaslužio je na jarbolu razviti zastavicu murterske udruge Latinsko idro, koja već dugi niz godina priređuje istoimenu regatu, a postao je i članom udruge Betinska gajeta 1740.
Barem zasad Načinovići nisu naručili jedrilje, no jarbol je postavljen na leut, a kada se odluče na vrstu snasti, tu je i meštar za jedra i brodske tende, Šibenčanin Mojmir Martin, koji je Kvarnerino opremio biminijem.
Zastavicu je Načinoviću predao Jakov Lovrić, čestitajući vlasniku i meštru graditelju, a majicu betinske udruge uručio mu je aktivist Zdenko Bilić, koji je Načinovića upoznao na jednoj regati tradicionalnih brodova i potom ga povezao s Antom Fržopom.
Tako je nastao Kvarnerino, koji u sebi pomiruje tradicionalni nacrt starih kalafata za nekoć radne, teretne brodove i zahtjeve ugodnog krstarenja Načinovićevih s više mjesta na krmi.
– Postiga san da se stare linije broda sačuvaju za novu namjenu i uvik mi je drago viditi da moj brod dobro zapliva – kazao je meštar Fržop. Jer u Betini, objasnimo i to, brod pliva, a ne plovi, a kada ide na vesla, tada se vozi. Tko će, uostalom, bolje znati o brodu od betinskih kalafata, koji su u svome mjestu ostali posljednjom oazom brodogradnje u drvu na cijelom Jadranu.
– Ja ću biti jedan od najgorljivijih promotora ove brodogradnje, jer su drvo i more jedna cjelina i za mene osim drvenoga broda ništa drugo nije dolazilo u obzir – govori Načinović.
– Nema većih meštara i umjetnika od betinskih brodograditelja, ovdje je pravi raj za svakog poklonika tradicijskih brodova i nije slučajno baš u Betini otvoren Muzej drvene brodogradnje – rekao je ponosni i ganuti vlasnik pogledavajući na svoj Kvarnerino.
Pogoni ga Yanmar od 57 "konja", ima vlastiti agregat za struju, također tankove za vodu i gorivo solidne zapremnine. Svaka zgoda na leutu za obitelj na điti Jadranom, zadovoljan je Gianfranco, još uvijek ne vjerujući vlastitim očima da Kvarnerino tako dobro pliva i lijepo figura na moru.
Lip van je brod, gosposki!
Napravio je brod za sebe i za svoju djecu – a ima ih četvero i unuke, pa neka traje barem sto godina, dok je drva u šumi. I bio bi najsretniji da nakon njega naručitelji drvenih brodova stoje u redu ispred radionica betinskih meštara.
– Lip van je brod, gosposki! – komplimentirao je Načinoviću Ive Šikić Bažokić, poznati Kurnatar i Murterin, glumac amater te 'idrač na latinsko idro u svome leutu iz 1936., jedino što je njegov brod bio i ostao radnim i težačkim, nasmijali smo se.
Kate Šikić Čubrić, ravnateljica Muzeja betinske drvene brodogradnje, slaže se da gradnje poput ove nove Fržopove pomiruju "šest i kroj" betinske klasike sa suvremenim zahtjevima i po njoj osiguravaju budućnost betinske drvene brodogradnje.
Tradicija je sačuvana i u svečanom kićenju broda za porinuće hacolima, šarenim betinskim rupcima ovješenim na sartije, a da je to posebno svečan čin, vidi se i na trpezi s pečenom janjetinom kao vrhuncem.
– Meso se u prošlosti nije puno jelo, pa su stari meštri kalafati i zbog toga voljeli ovakve kanate – približila je Kate Šikić Čubrić još jedan (ugodniji) djelić iz prošlosti betinske brodogradnje.
Meštru Fržopu ovo je 32. porinuće, Kvarnerino je peti od leuta… Možda i nije neki broj, veli meštar, no on ide za kvalitetom i ne radi brzo. A da su brodovi bili naručivani bez kabine i natkabine, što odnese vremena još za jedan trup, bilo bi ih sigurno dvostruko više, uvjeren je Fržop.
U pogledu pomlatka u redovima kalafata, meštar kaže da mladih ima i nema, budući da je drvena brodogradnja potisnuta i izbačena iz školskog programa, pa drvo više nitko i ne spominje u maloj brodogradnji, kojom je zavladala plastika. Ipak, ima mladih željnih da svladaju taj zanat i obrtničke komore rade na njihovoj edukaciji: drveni brod bio je zapostavljen, ali sada se vraća, zajedno sa sačuvanim klasičnim linijama.
– Svi danas hoće jahtu, u jahte nam se pretvaraju tradicionalni brodovi, no što se može, nema nam druge – slegnuo je ramenima meštar Fržop.