Leo Lemešić ima novi san! Nakon što je prešao 66 tisuća milja svim svjetskim morima, od ovog Splićanina moglo se očekivati da će, u najmanju ruku, najaviti osvajanje Himalaje, ako ne i Mjeseca. Ali ne, on odgovara da sanja povratak u život koji je ostavio prije šest godina odvezavši cimu Dore u Labudu. Nekako mu ne vjerujemo.
– Znam da ste mislili kako ću sad reći nešto drugo, ali tko je prošao ovakvu avanturu punu adrenalina, za njega je zbilja prava avantura povratak u normalan i svakodnevni život. Osim toga, osjećam se velikim dužnikom prema obitelji, a zanemario sam i posao, iako sam se trudio u sezoni uvijek biti na Braču, gdje imamo obiteljski restoran.
Baš to što je u šest godina tri ljetne sezone proveo doma mnogima daje povoda da ospore njegovu priču o plovidbi oko svijeta. – Ma to ti je on nešto smućka, malo vamo, malo tamo – komentirali su neki Splićani, poslovično skloni omalovažavanju uspjeha pogotovo svojih sugrađana.
Sezone uragana
– Splićani priznaju samo Wimbledon, to mi je jasno. Meni je čak i mater jedan put rekla da sam jebivjetar, a ja odgovaram da nisam, nego mene vjetar j.be u leđa – odgovara 46-godišnji Lemešić.
Upravo je vjetar bio glavni faktor plovidbe, odredivši Dori, Beneteau 57, u vlasništvu Marina Bosotine, kurs i vrijeme plovidbe.
– Prilagođavali smo se sezoni uragana koja, primjerice, na Karibima sada počinje i traje do kraja studenog. Tako je to na sjevernoj hemisferi, suprotno od našega ljeta, a na južnoj je obrnuto, i to u blizini ekvatora. Zbog toga smo preko Pacifika plovili u hipu, 20 mjeseci, od Kalifornije i Meksika do Francuske Polinezije i tamo do Fidžija...
Druga velika opasnost su rtovi i tjesnaci, jer tu se susrećete s miješanjem jakih morskih struja sa sjeveroistoka i vjetrova s jugozapada. Tada taj sudar kreira goleme obrušavajuće valove, a te amplitude ne osjećaš dok te masa vode ne poklopi. Val, umjesto da bude raširen, penje se vertikalno, a ti padaš između dva...
Pitamo Lea koliko mu je pomoglo iskustvo iz Jadrana, ali za nekog slušača kojeg je upravo odveo do Rta dobre nade, pomalo neočekivano odgovara da je naša mala sredozemna vala itekako nepredvidljiva.
– Jadran tjera svakoga da prati prognoze, osim u kratkom dijelu ljeta. Prognoza se treba pridržavati uvijek, čak i kad vam se čini da nije pogođena – govori, ali tada će se neobično raznježiti na ljepotu jadranskog maestrala i krajolika, a poglavito na osjećaj sigurnosti, pa će ponoviti kako je naše more za nautičare destinacija broj jedan u svijetu.
Tingul od krokodila
– Rekao sam već, moguće da sam 50 posto subjektivan, ali za ostatak sigurno imam dokaze! Topli pasatni vjetrovi nalik našem maestralu stanuju na Karibima. Tu se Dora kretala u smjeru istok – zapad.
Kad su se vraćali s Kariba, kretali su se suprotno... Lemešić i njegovih više od 120 članova posade, koliko ih se izmijenilo u pet godina i sedam mjeseci na 17-metarskoj jedrilici, uglavnom su imali ugodne plovidbe. More bi se pothladilo tek iznad 20 paralele, na jugu Afrike ili na Azorima.
Kupanje u toplim morima je, međutim, bilo važno, ne samo radi ugode, nego je ronjenje bilo način prehrane. Lovili su, kaže Leo, puškom, ali i štapovima. Koliko god bio zaljubljen u Jadran, Lemešić kaže kako je riba u drugim morima jednako dobra i slasna, osim što je u nekih vrsta, kakvih ima i u Jadranu, koža deblja i konzumiraju se s kokosovim uljem, a našem svitu je maslinovo zakon.
Probao je krokodilovo i kornjačino meso, i to prije svega, kako kaže, zbog Ante Grge, poznatog gurmana, koji je na Dori proveo 30 tisuća nautičkih milja, što je gotovo pola puta.
– Krokodil je tvrd, pogotovo ako nije mlad. Meso treba ostaviti nekoliko dana u pacu prije pečenja, inače podsjeća na tvrđu puretinu. Rade ga na gradele, tingul, gulaš... Inače, jednoga od 2,5 metra kod Solomonskih otoka sami smo ulovili zračnom puškom, ali većinu mesa i kožu darovali smo domorocima. Inače, krokodil je, nakon čovjeka, na moru najveća opasnost. Morski pas je šala mala za njih. Krokodili izgledaju tromo, ali ako si mu na četiri-pet metara blizine, nemaš šanse. Kornjačevina je poput piletine, daje na ribu, i to nešto između grdobine i ugora. Jeli smo je u Indoneziji – govori Leo.
Dodaje kako opasnosti vrebaju od sitnih organizama i riba kakvih ima kod koraljnih grebena. On je prebolio ciguateru, bolest nastalu zbog toksina iz ribe.
Opasna ciguatera
– Manifestira se svrabom u ekstremitetima, diarejom i bolovima u mišićima. Ne možeš se ni podignuti, to je bolest nervnog sistema i nema lijeka, nego treba čekati da prođe. Osjećaj za hladnoću i toplinu je obrnut. Dok se tuširate toplom vodom, osjećate kao da vas svaka kap ubada poput iglice, a dotaknete li nešto hladno, čini se kao da ste se opekli. Traži dijetu i apsolutno izbjegavanje alkohola.
Zanimljivo je da se akumulira u organizmu, pa se idući put manifestira još gore i može dovesti do teških poremećaja. Opasnosti od ribe s toksinom ciguatera vrebaju u Polineziji i na Karibima, općenito u morima blizu ekvatora, i ne postoji način utvrđivanja je li riba kontaminirana. Treba imati sreće ili izbjegavati ribu. Eto još jednog faktora sigurnosti u prilog Jadranu!
Ali, iako je gazio, plovio i ronio među nemanima, Lemešić često ponavlja da je na morima najopasniji čovjek i jedini je strah osjećao od ljudi. Primjerice, na najljepšim otocima Venezuele apsolutno nema sigurnosti i zaobilazili su ih u velikom luku.
– S Trinidada prema Grenadi plovili smo što dalje od kopna, jer ne samo da možeš izgubiti brod, nego nerijetko i život. Nema šanse da ostaviš brod u nekim lukama otključan. Ja to radim samo na Jadranu. U tome i jest naša najveća prednost, nisu to samo predivne vale i ugodni vjetrovi, naša prvenstvena ljepota je sigurnost. Trebate vidjeti koliko se kuća prodaje na jugu Španjolske i Francuske zbog stalnih provala i kriminala.
Bogataši koji su ih jednom kupili za obitelji s kojima provode vikende, jer rade po svjetskim metropolama, sada bježe glavom bez obzira i prodaju ih po niskoj cijeni.
Jedino more koje bi Lemešić donekle usporedio s našim, i to kako po pitanju sigurnosti, tako i po ljepoti plovidbe i ljudima, jest Jonsko. Ali, već ono Egejsko je, kaže, dosta zahtjevno za plovidbu zbog meltema.
To je vjetar poput našeg maestrala, ali često zatvara luke i zna biti vrlo neugodan. I konfiguracija otoka u Egejskom moru ne pruža dovoljnu zaštitu. Inače, sva mora uz Mediteran donekle su nam bliska. A ocean?
Jedan brod i tri ptice
– To je posebna priča. Dora je prešla Atlantik u sklopu regate na prelasku iz studenog na prosinac 2010. godine, pobijedili smo, što je izuzetan uspjeh jer smo bili s brodom koji uopće nije regatni među 250 izvrsno opremljenih jedrilica. Ali u toj plovidbi Dora je dobila određene udarce, jer se nosila s olujnim nevremenima tri puta po 24 sata, i tada je bilo i zaustavnih položaja, moralo se čekati praktički u mjestu da prođe – priča Leo.
Je li velika voda zbilja nepregledno prostranstvo ili ima nekog prometa?
– Tek kad smo bili oko sto milja prije kraja, vidjeli smo jedan brod, dva aviona i tri ptice. U devetnaest dana. Nisam bio nespreman na to i ni jedna situacija nije me iznenadila na spavanju. Imali smo noćna dežurstva, naravno. Autopilot je najvažniji član posade, bez mene se može, bez autopilota teško. Danas se služimo isključivo elektroničkom navigacijom i velika je pomoć satelitska veza jer smo svaki dan mogli skinuti prognozu.
Na velikim prostranstvima nije važno doći najbrže i najkraćim putem, nego onim putem koji je usklađen s prognozom. Sreća je kad se poklope najkraći put i prognoza. Inače, treba uvijek imati dovoljno goriva za slučaj nevolje. Postoje periodi kad imaš bonacu, iako se ova na oceanu razlikuje od ove kakvu mi poznajemo na Jadranu. Ovde stojiš u mistu, a na oceanu je mrtvo more i valja te. Na oceanu nema bonace, vitar nula, ali vas valja i sve pada po brodu. E, za takve prilike treba imati goriva, kao i za slučaj veće štete.
Na Dori svih ovih godina nikad nismo imali potrebe za motorom iz nužde. Inače, brod je predviđen za osmero ljudi, ali Lemešić kaže da je najugodniji boravak za četiri do šest osoba.
– Kad ploviš preko oceana, svakodnevna su dežurstva i gvardije i rijetko su kad svi na palubi, pa i ne primjećuješ koliko vas je. Na manjim je morima bolje imati manje posade. Normalno da je ponekad bilo nervoze i trzavica, ali one su dobrodošle kao ispušni ventil – priznaje Leo.
Božićeva podrška
– Nekad moraš biti više psiholog nego kapetan broda. Svatko mora biti što je moguće više dobar član posade, a bilo ih je i koji nisu nautičari. Međutim, najveća je kvaliteta da se prilagode sredini. Preduvjet je, dakako, da nemaš morsku bolest, jer ti je tada neugodno. Na primjer, Vedran Mlikota zadržao je vedrinu na brodu unatoč svim svojim nedaćama.
Stipe Božić je kratkim boravcima na Dori simbolično označio naše prijateljstvo. On je na svoj način bio podrška cijelom pothvatu. Među putnicima i sklonima ekstremnim sportovima on je jednostavno najveći. Imati ga u blizini znači čast... Najviše smo zajedno prošli moja partnerica Irena i ja. Sa mnom je preplovila dva oceana i, kao što je team building na brodu najbolji test potencijala zaposlenih u firmama, zajednički duži boravak na jedrilici bilo kojeg para najveći je test veze.
Ako smo uspjeli proći oceane, onda je to prava potvrda svega što jedna čvrsta životna veza podrazumijeva. Izdržali smo sve pritiske garnirane brojnom izmjenjivom posadom, ponekad je bilo baš kao u onoj seriji Pozorište u kući. Kroz stan ti ljudi prolaze i odlaze, a ti se ne smiš micat. Pa i u Big Brother kući imaš osjećaj da možeš izać...
Najteži trenuci u dugogodišnjoj avanturi za Lemešića bili su na početku i kraju.
Emotivni povratak
– Prvih dana proživljavao sam odlazak. Naglo sam izašao iz jednog posla kojem sam bio apsolutno posvećen i ostavio sam drage ljude, a neki od njih to nisu mogli prihvatiti. Kao ni ja sam. Prvih dvadeset dana Mediterana osjećao sam psihički lom zbog misli koje su jako usmjerene prema onome što ostavljam.
Inače nismo, srećom, imali velikih problema. Bit će vam čudno, ali najteži dio plovidbe bio mi je, nakon devet mjeseci odsutnosti, od Splitskih vrata do Labuda. Uzmuvali se brojni ljudi oko nas, stavljali smo one zastavice, uzbuđenje je bilo toliko veliko da nitko više nije razmišljao o sigurnosti broda. Meni je povratak bio toliko emocionalno iscrpljujući da sam navečer doma, nakon fešte, morao popiti tablete za smirenje.
Još dugo, dugo će 46-godišnji Leo čekati da se sve slegne, a tek sad, kako kaže, iz razgovora s kapetanima duge plovidbe, zna što je zapravo prošao. Upravo zbog toga, svakim danom poput plime u njemu raste strahopoštovanje prema moru i prirodi.
– Raslo je s približavanjem kraja puta, a taj osjećaj poštovanja najveći je i golem u trenutku dok sad sjedimo tu.