Neki vlasnici stoke, a sudeći po vapajima iz raznih krajeva Hrvatske takvih je nemali broj, proslavili su se poslovnom politikom dobivanja poticaja i uzurpacijom stotina hektara obradivih površina državnog zemljišta, koristeći ih za ispašu svojih životinja o kojima već godinama ne skrbe. Danas njihova stada lutaju bez nadzora, jer se više ne mogu ili ne žele brinuti o njima, nanoseći ogromnu štetu usjevima i voćnjacima drugih poljoprivrednika koji ih prijavljuju policiji, bez osobita rezultata.
Poduzetna Damira Bojčić, vlasnica OPG-a znakovita imena "Dva štapa" (jedan je, u šali će, njezin, a drugi supruga joj Mije), koja se bavi proizvodnjom mlijeka i mliječnih proizvoda, iz drniške općine Ružić spada u drugu kategoriju OPG-ovaca koji žive od stoke - onih koji ne odustaju i mukotrpnim radom svaku kunu zarade na zemlji i od zemlje, pritom ni milimetra državne.
Energična Damira sa suprugom se bavi i ratarskom proizvodnjom, obrađuju na desetke hektara livada, pašnjaka i oranica. Lani je njezin OPG brojio 17 krava, danas hrani dvije manje, a za proizvodima od njihova mlijeka vlada jagma. Sve što proizvede, Damira i proda.
Prvu kravu Bojčići su kupili 1996. godine, kad su se iz izbjeglištva nakon "Oluje" vratili kući. Ubrzo su ih imali tri, pa pet, a onda su još proširili štalu. Negdje 2005. Damira je ušla u sustav PDV-a, a u međuvremenu zaposlila i nevjestu Josipu.
Majka troje djece (Ane, Mate i Ive) i baka troje unučadi (Marije, Lovre i Marte), za svoje je proizvode već dobivala niz medalja i pohvala, a prije tri godine predstavljala Šibensko-kninsku županiju na 19. Izboru najuzornije hrvatske seoske žene među 20 sjajnih gospođa iz 14 županija i Grada Zagreba ("To je bilo jedno prekrasno iskustvo. Ono baš, doživljaj. Ali to su žene koje imaju nekoga tko im pomaže, tko će ih zamijeniti. A ja to nemam…").
Nije 58-godišnju Damiru slomila ni korona, mada se lani, na početku epidemije u jednom trenutku svakog drugog dana zatekla s više od 200 litara mlijeka u kući. Mljekara s kojom je poslovala odustala je od otkupa, jer je ostala jedina njihova proizvođačica na području Drniša, pa su šefovi izračunali da im je neisplativo dolaziti samo po mlijeko u Ružić. Bilo je to vrijeme potpunog zatvaranja, propusnica, sveopće panike zbog virusa...
Ali povela se onom "kad ti život da limun, napravi limunadu". Valjalo je spasiti mlijeko, pa se orijentirala na proizvodnju sireva, postavši ubrzo prava junakinja splitskog Virtualnog pazara, online platforme preko koje je plasirala svoje proizvode stanovnicima grada pod Marjanom.
- Mene je Virtulni pazar preporodio. Spasio! Bilo je to... A što reći? Ne 24 sata na dan u pogonu, nego ja znam reći 25. Muž u štali, ja za šporetom i radi sireve. Sve što sam proizvela, to sam i prodala. Nešto ih je išlo u prodaju i na području Drniša, ali malo. Svatko ovdje ima ili svoje krave ili nekog svog tko ih drži, pa već ima gdje nabaviti sir - govori Damira, prisjećajući se proizvodnje u doba početnog korona-ludila.
- To je bilo sir do sira. I onda smo ih stavljali na dim, u ulje, radili sa začinima... Svakom kupcu koji je poželio neki dodatak u siru ja bih to napravila. Najčešće je to bio vlasac, svježa paprika, razno začinsko bilje - kopar, bosiljak, majčina dušica, origano... Određeni broj ljudi to baš obožava, dok se drugi drže klasike i žele isključivo mladi sir. Ma svašta smo radili kako bismo udovoljili kupcima, čak igrali i nagradne igre... I sve uspijevali prodati. Zahvaljujem svim kupcima koji su kupili sir kod mene. Veliko im hvala, jer su nas tako spasili. Pa gdje bih ja s tolikim mlijekom?! Sve smo uspijevali plasirati, čak je u nekim fazama bila i lista čekanja - prisjeća se Damira početaka veće proizvodnje sireva. Ipak je to, veli, isplativije od samostalne prodaje mlijeka.
- Možda bi mlijeko išlo bolje i bilo bi ga lakše prodati, ali prevelik je put od nas do Splita i prevelik trošak za, primjerice, 100 litara mlijeka. Neka je to 500-600 kuna, ovisno o količini, jer onda bude i popusta. A mi potrošimo 15 l goriva dok ga odvezemo i vratimo se natrag. A gdje je tek dostava po adresama? I to traje cijeli dan. Onda nema tko raditi oko krava, nema ih tko hraniti, musti... Trebale bi tri osobe za to, a mi nemamo tri para ruku. Zato smo i nazvali OPG "Dva štapa", muž i ja. A štaš, ostalo sve na nas dvoje - smije se Damira, pa ponosno ističe da je nedavno treći put postala baka.
Nevjesta, koja joj je do prije koji mjesec bila desna ruka, zadužena za dostavu sireva po Splitu (radila je i u trudnoći), obradovala ju je unučicom Martom. No, još u srpnju, zbog nevjestina mirovanja pred kraj trudnoće, morali su obustaviti organiziranu dostavu u Split.
- Evo, sad joj ne mogu niti otići pomoći oko bebe. Mogu malo tijekom dana, ali se moram brzo vratiti iz Splita. Otkad smo sredinom ljeta splitskim kupcima morali reći: ”Više nema dostave, jedino možete kupiti sir na kućnom pragu", ostao ih je tek jedan broj. Istina, nekad i mlađi sin ide u Split ili idu susjedi, pa povezu sireve redovnim kupcima. Stvarno mi izlaze ususret. Uvijek netko nekog preporuči... Ali, sad me zapravo spašava sajam u Benkovcu. Ono što sam prije nosila u Split sad završi tamo, u sat i pol, dva sve prodam. Nosim sušene i vakumirane sireve i sve ode. Već ljudi znaju za nas, napravili smo i vizitke... Ali vratit ćemo se mi opet u Split. Samo nek unučica malo naraste - veselo poručuje kupcima Damira Bojčić.
