spas je u zadrugamaIako izvoz raste, hrvatski vinari se žale: Uništavaju nas jeftin uvoz i turizam! S motikom je teže raditi nego s krpom u klimatiziranom apartmanu...

Iako je galopirajući turizam značajno popravio krvnu sliku hrvatskog vinogorja, na način da je ispraznio nagomilane vinske zalihe, domaći vinogradari i vinari još uvijek imaju breme na leđima u vidu jeftine uvozne konkurencije.

S proizvodima koji nemilice pune police naših trgovina, bespoštedno i nelojalno pariraju domaćoj, skupljoj vrhunskoj kapljici, domaći vinari su se počeli okretati stranom tržištu.

Ponašajući se u skladu krilatice kako se uvijek sa zatvorenim vratima otvori makar prozorčić za izlaz, vinari su, što organizirano, što individualno, počeli pronalaziti nove prodajne niše.

Jednu od većih otkrili su kod naših susjeda, na tržištu BiH, gdje se lani izvoz udvostručio u odnosu na godinu prije, ukupno čineći više od četvrtine našeg lanjskog izvoza. No, ravnoteža uvoza i izvoza je još daleko od uspostavljanja, no nešto se ipak mijenja.

Pokazuje to i brojka od ukupno 4693 tone domaće vrhunske kapljice izvezene do studenoga 2017. godine, što je ukupno uprihodilo 11,89 milijuna eura. U odnosu na godinu prije, izvoz vina porastao je za tri milijuna eura, s obzirom da je 2016. godine po istoj osnovi zabilježen prihod od 8,73 milijuna eura.

No, raduje li to vinare, jesu li zadovoljni godišnjim bilancama, budi li to njihov optimizam, možemo li govoriti o pravom uzletu?

Kad razgovarate s vinarima, razgovor obično vodi u pravcu dvije bitne stvari – isticanju super premium kvalitete naših vina, ali i nepostojanju jasne strategije koja će ih sačuvati od "napada" mnogo lošije konkurencije. Tako je nekako bilo i na nedavnom splitskom Vinskom podrumu, koji je šestu godinu zaredom organizirala Slobodna Dalmacija.

– Uteg na leđima vinara su i loši propisi koji dopuštaju lakši uvoz nego izvoz vina, omogućavajući djelovanje sivog tržišta, pa tako i rinfuzno točenje vina u svim ugostiteljskim objektima bez ikakve kontrole. Sve se to može izbjeći i prijeko nam potrebnom jasnom strategijom razvitka vinogradarstva i vinarstva. Kada bismo je imali, tada bi se uredio cijeli sustav, na nju bi se nasložili propisi i državne mjere. A samim tim bi se lako uvezale i poslovne odluke vinogradara i vinara – kaže Lordan Ljubenkov, predsjednik Zadružnog saveza Dalmacije.

Onaj famozni slogan "daj dite materi", u ovoj bi se tematici mogao vezati na potrebu stvaranja što većeg broja zadruga, formacijskog i organiziranog djelovanja zainteresiranih i znalački uvezanih proizvođača, među kojima su se prve počele stvarati još prije 150 godina. Riječ je o formi koja je dugo vremena nosila biljeg nepoželjnog produkta socijalizma. Činjenica je i kako je zadruga u vinarskom svijetu zapravo najbolje uređeni sustav djelovanja koji, praksa to pokazuje, zajedničkim istupom brani interese ljudi od trsa. Takvu tvorbu koja prvenstveno daje život gotovo svim manjim mjestima u Dalmaciji, posebice otočnim, ističe i Ljubenkov. I odmah nadodaje kako zadrugarstvo kao skupna kategorija nije prepoznato ni jednom konkretnom državnom mjerom.

– I zato je vrlo važno napraviti nešto po tom pitanju jer su zadruge nositelj gospodarstva područja na kojem posluju – veli Ljubenkov.

 

A da zadruga znači kotačić zamašanjak koji na svojim leđima pronalazi police za prodaju svojih truda s trsa, pokazuje i primjer dobro poznate Poljoprivredne zadruge Putnikovići s Pelješca. A s njom i 144 složna zadrugara, njezinih ravnopravnih vlasnika, domaćih iz okolnih mjesta, Putnikovića, Žuljane, Ponikava.

Tijekom zadnjeg desetljeća godišnje u vino prerađuju, dorađuju i pune 800 tisuća do milijun boca, što je jedna fina brojka. Od toga, na strana tržišta izvezu vina u vrijednosti od 100 do 150 tisuća eura na godišnjoj razini.

– Nije puno, ali tako je. Vino ide za Njemačku, gdje ima dosta naših ljudi. A tu su i stranci koji su se s našim vinom upoznali tijekom boravka u ovom kraju, pa ga rado vole vidjeti u svojim trgovinama. Nešto izvozimo za SAD, Veliku Britaniju, čak smo jednu manju pošiljku imali i za Honduras. Riječ je isključivo o sorti plavac mali, našoj domaćoj, tradicionalnoj. Moj je stav kako uvozimo veliku količinu jeftinih vina kojoj upravo drukčiji način proizvodnje u odnosu na našu daje toliko nižu cijenu. Naš je problem u tome što se moramo oslanjati na pojedinačne istupe, dok ostale zemlje imaju jasno koncipiranu strategiju nastupa. Samo tako možemo krenuti u jači izvoz – veli direktor Jozo Rabušić.

Etablirani nam vinari otkrivaju još jednu nezaobilaznu činjenicu, s motikom je uvijek teže raditi nego s krpom u rukama u klimatiziranom apartmanu. Iako možda to na prvi mah nesuvislo zvuči, činjenica je kako turizam guta sve pred sobom. Pa i vinograde, od kojih ljudi sve više bježe, kako bi posvemašnjem predatoru u obliku turističkog biznisa dali pravo prvenstva. Ipak se lakše znojiti pokraj bazena nego na podne, po najtežem zvizdanu, kraj čokota.

No i ovaj galopirajući naš turizam jednom će doći do svog vrhunca. Možda će se tada ljudi ipak vratiti zemlji. A možda do tada dobijemo i jasnu strategiju, koja će ekipirati sve segmente bitne za pozicioniranje naših vrhunskih zlatnih kapi na stranim tržištima.

– Naš vrhunski pošip nalazi se na policama trgovina u Americi, Njemačkoj, BiH, Austriji, Crnoj Gori i Srbiji. To je 25 do 30 posto cjelokupne nam proizvodnje; nisu velike količine, ali raduje i ovoliko – kažu nam i iz PZ-a Pošip Čara, koja je našla pute za prezentaciju korčulanskog vinogorja u svijetu.