Na panel-raspravi koja je krajem prošle godine, u organizaciji časopisa Maslina, održana u Muzeju masline – Stella Croatica na Klisu, uz sudjelovanje ministrice poljoprivrede Marije Vučković, splitsko-dalmatinskog župana Blaženka Bobana, te još mnogih uglednih predstavnika iz Hrvatskih voda, Hrvatskih šuma, agrometeorologa Marka Vučetića i mnogih eminentnih stručnjaka iz područja maslinarstva, održana je vrlo kvalitetna i korisna rasprava na temu: Moderno maslinarstvo i klimatske promjene.
Sudjelovanje na toj panel-raspravi podsjetilo me je da se davno raspravljalo o strategiji razvoja voćarstva i maslinarstva na hrvatskim otocima i mogućnosti rješavanja navodnjavanja.
Još 1994. godine na simpoziju "Strategija održivog razvitka hrvatskih otoka", koji je održan na Hvaru, kolega agrometeorolog Marko Vučetić i ja sudjelovali smo na tom skupu s temom "Stanje i perspektive voćarstva i maslinarstva glede klimatskih uvjeta na hrvatskim otocima".
Ideja rada bila je odrediti koje voćne vrste i masline mogu dati rentabilnu proizvodnju na srednjodalmatinskim otocima. Osim postojećih voćnih vrsta, koje su se prije uzgajale, a čiji uzgoj je zanemaren ili potpuno zaboravljen, preporučuju se nove južne ili suptropske voćne vrste, a također i nove sorte maslina.
Za uzgoj tih vrsta glavni limitirajući čimbenik je voda. Zato smo u ovom radu dali analizu agrometeoroloških podataka vezanih uz hidričku bilancu. U tu svrhu napravljena je analiza srednjih vrijednosti količine oborine, potencijalne i stvarne evapotranspiracije za meteorološke postaje na dalmatinskim otocima.
Analizirajući podatke uočena su konkretna rješenja koja se preporučuju kao moguća i ostvariva za navodnjavanje i čuvanje vode. Još smo onda predlagali na koji najjednostavniji način sačuvati višak oborina koji najviše padne tijekom zimskih mjeseci (studeni, prosinac, siječanj, veljača) i kako te količine akumulirati.
Panel-rasprava na Klisu prisjetila me i na moj obilazak otoka Sicilije. Sicilija je sušna, ima godišnju količinu oborina oko 490-500 mm, dakle manju od Visa, a na njoj se sve navodnjava. I zato je dobila naziv "Zelena Sicilija".
Kako je Sicilija postala zelena
Otok Sicilija ima površinu od 25.708 km² (8,5% Italije), s 390 općina i devet pokrajina te oko 5,1 milijun stanovnika. Od 1946. godine ima status autonomne pokrajine u sklopu Talijanske Republike.
Otok ima tipičnu mediteransku klimu, koju karakteriziraju topla proljeća i jeseni, vrela ljeta i blage zime. Regionalna odstupanja u klimi su jako izražena. Od lipnja do rujna veoma slabo kiši, dok je studeni najkišovitiji mjesec u godini. Sicilija nema velikih količina oborina, godišnje padne oko 490 mm oborina, nešto manje nego na našem otoku Visu.
Temperature su blaže nego na kontinentu i kreću se prosječno od 11 ºC u siječnju do 27 ºC u srpnju. Ljeti se temperatura može popeti i do 40 ºC, zahvaljujući najviše vrelom pustinjskom vjetru scirocco.
U privredi Sicilije vrlo važno mjesto zauzima poljoprivredna proizvodnja, pored industrijske i automobilske proizvodnje i turizma. Prije Drugog svjetskog rata Sicilija je bila žitnica Italije, u kojoj je prevladavala monokultura (pšenica).
Prva zadruga osnovana je tu 1898. godine i ona je predstavljala prvi oblik organiziranja seljaka. Zadrugarstvo se na Siciliji uspješno razvijalo sve do tridesetih godina 20. stoljeća. Tada je fašizam zaustavio taj razvoj. Razvoj zadruga nakon Drugog svjetskog rata bio je dramatičan.
Neposredno nakon rata, veleposjednici su posjedovali 90% zemljišta. Seljaci su tražili agrarnu reformu, što je dovelo do krvavih sukoba, koji se i danas obilježavaju prigodom Međunarodnog praznika rada 1. svibnja. Posljedica tih događanja jest veliko iseljavanje s otoka u "obećane zemlje", kakva je bila Amerika.
Danas je razvoj zadrugarstva na Siciliji, kao i kod nas, suočen s problemima na tržištu. Prije svega se to odnosi na globalizaciju (veliki uvoz poljoprivrednih proizvoda iz Alžira, Tunisa, Maroka, Čilea, Izraela). Također su i norme EU-a oštetile mediteranske kulture, koje imaju veliki udio u sicilijanskoj poljoprivredi. "Legacoop" ima u svom sastavu 460 zadruga iz svih sektora.
Predstavnici "Legacoopa" vide velike šanse u poljoprivredi otoka, u vinogradarstvu i vinarstvu te u voćarstvu (masline i uzgoj južnih kultura: limuni, naranče, mandarine, četruni) i povrćarstvu (artičoka, šparoga, komorač, mahune, grašak, tikvice, patlidžan, kupusnjače...).
Većina maslinara i vinogradara Sicilije je udružena u zadruge. Vino je dosta značajan proizvod na Siciliji, te se proizvodi u prosjeku oko 500.000 hl vina, što je 39% cjelokupne talijanske proizvodnje.
Sicilija je jedan od najvećih proizvođača artičoka na svijetu te agruma, posebno limuna i naranči. Od ukupne proizvodnje limuna u Italiji tu se proizvodi 88,5%, naranči 52,6%, mandarina 51,4% i klementina 15,2%.
Maslinarstvo je na Siciliji važna djelatnost. Godišnje se proizvede i do 55.000 tona maslinovog ulja (8,20% ukupne nacionalne proizvodnje). Sicilija je posebno poznata po stolnim sortama, kao što su Noccelara del Belice i Nocellara Messinese. Od uljnih sorti najzastupljenije su sorte Coratina, zatim njihova lokalna sorta Oleorola i stolno-uljna sorta Carolea.
Masline se vrlo dobro održavaju, sve su niskog uzgojnog oblika i nasadi se navodnjavaju. I ne samo masline, već i svi ostali višegodišnji nasadi (vinogradi i agrumi), kao i povrćarska proizvodnja, nezamislivi su u tom podneblju bez navodnjavanja. Stoga je u tu svrhu izgrađeno puno umjetnih akumulacija u kojima se skuplja i čuva voda.