U Primoštenu je pod grobljanske čemprese ispraćen Ante Gracin, do posljednjeg daha u 79. godini zaljubljenik u svoj kraj, loze babića i masline koje su othranile naraštaje tamošnjih ljudi.
Bio je dugogodišnji predsjednik primoštenske Udruge maslinara, vinara i vinogradara, jedan od pionira i edukatora biološkog uzgoja i proizvodnje vina i ulja. Riječju, smjerni nastavljač težačke tradicije iz koje je poniknuo: obrazovan, elokventan i uporan.
Šjor Ante Gracin najviše će ostati zapamćen po inicijativi i naporima da revitalizira Bucavac i stavi pod državnu i zaštitu UNESCO-a kao kulturni krajolik taj čudesni, rukom i motikom uređen brežuljkasti, neprekinuti kameni raster vlačica i suhozida na 50-ak hektara zasađenih babićem, svetim grožđem Primoštenaca. Na tim položajima od njega nastaje najbolje crno vino u Hrvatskoj za ogled sa svijetom, kako odavno drže ne samo domaći enolozi.
Naglasio je to i svećenik u posmrtnom slovu pokojniku, što je naročito dotaknulo dr. sc. Jadrana Kalu, etnologa, kustosa Muzeja grada Šibenika i predavača na Zadarskom sveučilištu. Kale je dosta surađivao s Antom Gracinom i prvi je znanstvenik koji je kod nas potaknuo zaštitu suhozidne gradnje.
– Ne događa se često da se s oltara spominju nečije zasluge za unaprjeđenje krajolika. Takvo što obično ide u životno djelo kakvog akademika iza kojeg stoje silne studije, a eto, za našeg Antu Gracina ta je konstatacija bila na mjestu i hvala mu na tome – kaže dr. Kale.
Registracije kulturnih krajolika kao kulturnih dobara, nastavlja, provode se kao po kazni, jer je za to vrijeme moguće registrirati čak četiri gotičke palače! Zato je i toliko malo zaštićenih kulturnih krajolika danas u RH i zato je početak puta 2012. godine na Bucavcu s Antom Gracinom bio toliko vrijedan.
Terasasti, pelješki položaj dingača, primjerice, još uvijek nije pod zaštitom, a koliko je Gracinov napor bio važan, vidi se i po ulasku tentativne prijave Bucavca za Popis svjetske baštine još prije više od deset godina. Nažalost, za takvu vrstu prijave Ante Gracin jednostavno nije imao partnera u državnoj administraciji.
– No, put je načet, a polazišta su jasna i natrag se više ne može – ističe Jadran Kale, dopunjujući misao riječima da se na listu UNESCO-a ne može predložiti jedno jedino brdo poput Bucavca, nego to mora biti jedno vrijedno područje.
Cjelovit projekt zaštite Bucavca financirala je šibenska "Vinarija-Vinoplod" d.d., a prijedlog za uvrštenje na listu svjetske baštine potpisuje Dragutin Kiš, poznati pejsažni arhitekt, s obrazloženjem da to nije obični, standardni vinograd, nego umjetnički oblikovan krajolik i oda ljudskom radu.
Velika pobjeda Ante Gracina pritom je bilo uspješno vađenje maslina iz kamenih vlačica, koje su s vremenom, kao kultura koju je lakše obrađivati, bile posađene na mjesto starih loza babića.
Stabla su nagrdila originalnu vizuru Bucavca od koje zastaje dah, iskrčenog isključivo za loze babića, te je za nekoliko godina, do 2009. godine, sukladno ugovoru koji su sklopili Ministarstvo poljoprivrede, Županija i Udruga maslinara i vinogradara "Bucavac", u vlačice posađeno novih 28 tisuća trsova babića na mjesto izvađenih maslina. Oko milijun kuna potrošeno je za vađenje stabala i njihovo premještanje na druge parcele vlasnika, izvan Bucavca.
S time je Ante Gracin uspio u onome što su brojni smatrali neostvarivim pothvatom i bez čega, naposljetku, ne bi uslijedila zaštita države, niti upis Bucavca na tentativnu listu za Popis svjetske baštine.
Najveća nagrada naporima ovog vrijednog čovjeka koji je neprestano ukazivao na vrijednost lokalne tradicije stvorene s motikom u ruci bit će da udruga koju je utemeljio i vlasnici Bucavca nastave gdje je on stao, nastavljajući marno i mukotrpno, poput svojih predaka, održavati babić i vlačice.
Za Antu Gracina to će biti "spomenik trajniji od mjedi".