U posljednje vrijeme često se susrećemo s pojmom supermaslina. O čemu je riječ, je li na pomolu neka revolucija u maslinarstvu, marketinškom isticanju neke već postojeće činjenice ili nešto treće?
Zapravo, radi se o drukčijem pristupu maslinarstvu, temeljenom na maksimalnom mehaniziranju svih faza u uzgoju, prvenstveno rezidbe i berbe, čime se uveliko smanjuju troškovi proizvodnje i po niskoj cijeni koštanja proizvodi maslinovo ulje zadovoljavajuće kvalitete. Taj je pristup poznat već duže vremena, ali za njegovo šire uvođenje u praksu trebaju biti ostvareni neki specifični preduvjeti.
Maslinarstvo, općenito dijelimo na ekstenzivno, kod kojega se uzgaja do 200 stabala po hektaru, intenzivno sa 200 do 600 stabala po hektaru te superintenzivno sa 1200 do 1800 stabala po hektaru.
Ekstenzivno je tradicionalno, sa puno ljudskoga rada, kakav nam je poznat od davnina na čitavom području Mediterana. Intenzivno poznajemo kao plantažni uzgoj, najčešće uzgojnog oblika vaze, pogodan za strojnu berbu korištenjem raznovrsnih tresača.
Superintenzivno maslinarstvo
Superintenzivno je model koji možemo usporediti s načinom uzgoja gustih nasada jabuka ili krušaka na slabo bujnim podlogama koji u voćarstvu dobro funkcionira već dugo godina. Na takvim podlogama voćke puno brže dolaze u rod i nasad u puno kraćem roku postiže punu rodnost.
Kod voćaka je pri tome olakšana rezidba i berba jer se sve obavlja s tla, a kod maslina se te radnje u određenim uvjetima mogu potpuno mehanizirati te se potreba za ljudskim radom drastično smanjuje. S druge strane, investicija u takve nasade je višestruko veća, a ograničene su i površine na kojima je ona moguća.
Naime, višestruko je veći broj sadnica po jedinici površine, potrebne su armatura i sustav za navodnjavanje i fertirigaciju, a svakako i ulaganje u specijalne strojeve za rezidbu i berbu. Razmak sadnje je 3,5 – 4 metra x 1 – 2 metra.
Taj je model za sada prihvaćen u Španjolskoj, odakle je i potekao, ali se širi i u nekim zemljama van Evrope (Argentina, Izrael, Novi Zeland…), koje nisu tradicionalni proizvođači maslinova ulja i nemaju neku prepoznatljivost kao što je imaju stare evropske maslinarske zemlje.
U nekim područjima ima male mogućnosti širenja zbog dodatnih zahtjeva koji trebaju biti ispunjeni:
- Pogodno je samo na ravničarskim terenima, s padom ne većim od 10%.
- Potrebna je dostupnost vode za navodnjavanje ljeti od barem 1000 kubičnih metara po hektaru, uz programiranu potrošnju - ni premalo ni previše.
- U toplim područjima se može planirati prinos od oko 16 t/ha dok je u hladnijim područjima proizvodnja za 30% manja.
- Zbog visokih dodatnih ulaganja smatra se da isplativost počinje tek kod površina od 20 do 25 ha.
- Potrebna je armatura koja se sastoji od nosivih stupova na razmaku od 20 do 25 m sa tri žice i potpornja uz svako stablo masline (bambusov štap).
Iako je početni ulog 2 do 3 puta veći nego kod ostalih vrsta nasada, on se daleko prije vraća jer se na ovaj način već u 6. ili 7. godini postiže puni rod.
Što s mladim staricama
Ali s druge strane, problem dolazi nakon petnaeste godine, kada stablo ojača. Navikli smo na postojanje tisućugodišnjih stabala a odjednom nam je ovo, koje po našim mjerilima nije još ni punoljetno, postalo staro. I što dalje?
Kažu da ima nekoliko izbora:
- Iskrčiti nasad i saditi novi
- Vaditi svaki drugi red i berbu dalje vršiti bočnim beračima
- Piliti stabla do tla i uzgojiti nova iz izboja, što znači dvije godine čekanja i veća mogućnost loma novog stabla.
- Potpuno rezanje svih grana i uzgoj novih na centralnom deblu, opet uz dvije god bez roda.
Kod ovoga je modela ključna stvar sorta koja će biti korištena kod takvoga načina uzgoja. Ona treba biti slabo bujnog rasta, ranog dolaska u rod, redovite i obilne rodnosti, da nije osjetljiva na hladnoću, bolesti i štetnike, a da daje ulje dobre kvalitete. Samo je nekoliko sorti prikladno za tu svrhu.
Sve je započelo sa španjolskom arbosanom, slabo bujnom sortom koja daje blago ulje i čini najveći udio u postojećim nasadima. Ona je osjetljiva na hladnoću, pa je kod nas treba uzeti s velikom rezervom.
Pokušava se sa španjolskom arbequinom i grčkom koroneiki bez nekog većeg širenja, a u posljednje vrijeme su zanimljivi i razni križanci: sikitita 2 (arbequina x picual) i oliana (arbequina x arbosana). Pred koju godinu je uveden još jedan križanac nazvan lecciana (leccino x arbosana) i oni imaju tendenciju širenja u nasadima. Svi su oni španjolski osim lecciane koja je 50 % talijanska.
Popularno ih se zvučno naziva supersorte, a zapravo je to samo skraćeni naziv za Sorte maslina pogodne za superintenzivni uzgoj. One su za to kreirane, imaju pri tome svoje prednosti i ograničenja i raditi ih na drugačiji način ne nosi nužno uspjeh.
Novi križanci
Razni križanci, od kojih trenutno najviše obećava lecciana, sigurno će se širiti, naročito tamo gdje se isključivo ide na masovnu proizvodnju.
Kako će se španjolske sorte uklapati u našu priču o posebnosti? Lecciana se čini veoma interesantna. Rano ulazi u rod, srednje je bujnosti i srednje krupnih plodova, a dobro podnosi hladnoću. Ima mali sterilitet cvjetova (oko 4%) i visoki postotak zametanja plodova (oko 5%). Od leccina je naslijedila otpornost na bolesti i glavne štetnike, a uz to ima relativno visok sadržaj polifenola i ugodan aromatski profil. Potreban joj je oprašivač.
Senzorni profil lecciane prema španjolskom ocjenjivanju:
Izdaja baštine ili napredak?
Za pobornike superintenzivnog uzgoja to je učinkovit proizvodni model, koji im omogućuje da budu konkurentni na tržištu. Za protivnike to je izdaja tradicije i domaće tipičnosti, budući da je za nju potrebno koristiti španjolske ili grčke sorte.
Tradicionalno maslinarstvo još uvijek zaslužuje veliku pozornost zbog obilježavanja i očuvanja povijesno-kulturne i biološke baštine na našem teritoriju, pozitivno utječući na njegovu održivost i turističku vrijednost.
Postavlja se pitanje da li se može posaditi negdje red – dva ili jednostavno napraviti korisnu zelenu ogradu od tih super sorti i kako ju održavati? Može, uz redovitu ručnu rezidbu na kratke sekundarne grane tj. po sistemu "vitkog vretena" spiralno se, od dna do vrha održavaju kratki rodni čvorovi.
U posljednje vrijeme se puno radi na dobivanju slabo bujnih podloga na koje bi se mogla cijepiti većina "normalnih" sorata i tako postati Supersorte.
Španjolska istraživačka grupa Agromillora, koja je glavni kreator svih supersorata ima već podlogu zvanu Tosca 7. Uz to su razvili i kompletnu tehnologiju proizvodnje sadnica cijepljenih na njoj, zvanom Smarttree, dodatno opremljenom zaštitnim kartonom protiv herbicida i potpornjem, spremnih za strojnu sadnju.
Od postojećih sorata kod nas bi bilo interesantno pokušati gustu sadnju sa puntožom, rosinjolom ili domaćom bilicom (sj. Istra) ili nekom slabo bujnom dalmatinskom sortom. One su slabije bujnosti, gustih internodija i redovite rodnosti, a čine tipičnost naših ulja. Ali prije neke ozbiljnije investicije svakako je to potrebno potvrditi u pokusnom nasadu u raznim varijantama.
