Ima ljudi kojima sve ide od ruke. Najbolji su kad je najteže, a jedan od takvih je i svestrani Drago Malić (78) iz Sukošana. U zahtjevnoj maslinarskoj godini, koja će ostati zapisana kao ispodprosječna po količini, ali i kvaliteti maslinovih ulja, Malić je proizveo svoje prvo šampionsko ulje.
– Upornost se isplatila – rekao je primajući plaketu, zlatnu medalju i veliki pehar na zadarskom Vitrenjaku, gdje su, na terasi ispred JK-a Uskok, proglašeni najuspješniji maslinari 26. po redu Međunarodne manifestacije Dani masline Zadar 2024.
U jakoj konkurenciji, među ukupno 137 uzoraka pristiglih iz svih sedam županija jadranske Hrvatske, te iz Slovenije, BiH i Crne Gore, a jedno ulje stiglo je i iz Španjolske, točnije iz Jaena u Andaluziji, Malićevo je najbolje u kategoriji otvorenih ulja. Njegov blend od oblice (90 posto) s dodatkom pendolina (10 posto) ocijenjen je s 99,80 od mogućih 100 bodova.
Malić se na ovoj manifestaciji natječe već punih 13 godina. Počeo je sa srebrom, a onda su uslijedile uglavnom zlatne medalje, da bi prije tri godine, na 23. Danima masline, njegovo ulje ušlo među pet najboljih. Malić, inače umirovljeni nastavnik matematike i fizike, maslinarstvom se strastveno bavi već više od 40 godina. Na tri lokacije u Buliću i jednoj u Bukoviću, naseljima u sklopu grada Benkovca, ima ukupno 400 stabala maslina, uglavnom domaćih sorti. Prevladava oblica, zatim grambućela i krvavica, a u novije vrijeme posadio je i nešto introduciranih sorti leccina, pendolina, ascolane…
Ranija berba ‘zeznula‘ muhu
– Berbu za šampionsko ulje obavili smo 22. listopada. Ubrane plodove isti dan preradili smo u uljari Nadin kod Željka Vrsaljka – rekao mi je na Vitrenjaku.
Kao i većina maslinara, i on je imao gotovo 50 posto slabiji urod nego prijašnjih godina. Radman je također bio loš. Jedva 11 posto. Od 2863 kilograma ploda dobio je 355 litara ulja. Za usporedbu, godinu dana prije je od 4618 kilograma izišlo 613 litara ulja. Diktira "iz glave". Matematičar je pa pamti brojke. Bolje nego imena. Zna napamet brojeve mobitela svih članova obitelji, prijatelja i ostalih s kojima kontaktira.
– Brojke pamtim lakše nego imena. Njih sam počeo zaboravljati – kaže uz karakterističan osmijeh. Ovogodišnje šampionsko ulje može zahvaliti i ranijoj berbi.
– Tako smo izbjegli najezdu maslinine muhe, koja je mnogima desetkovala ionako slab urod – rekao je Malić, primajući čestitke za zasluženi uspjeh. Među prvima od sina Ivana, koji je za ovu prigodu potegnuo iz Zagreba, gdje radi i živi s obitelji. Zagrljaj oca i sina bio je čvrst i emotivan. Dirljiv.
– Lijepo je vidjeti iskru u očima 78-godišnjaka – prokomentirao je poslije Ivan na svom blogu Poljoprivredne priče, za koji kažu da je najčitaniji od svih "zapadno od Drine".
U jednoj od njih objavio je i priču kako je "stari smućkao šampionsko ulje" i duhovito, onako šeretski, dodao "kako je uzbuđeni dobitnik sa sedam lijekova dnevno preživio, vidjet ćemo ovih dana". To je i nas, fotoreportera i mene, zanimalo pa smo se ovih dana uputili u Sukošan. Čio i veseo, Drago nas je dočekao ispred obiteljske kuće, gdje živi sa suprugom Zorkom. Iz metropole je stigao i sin Ivan. Dolazi i inače najčešće vikendom, osobito kad su najveći radovi u masliniku.
– Frezam, kosim, pomažem starome. Uz miris znoja i dizela, sjajno je biti u prirodi – kaže. No prije odlaska u maslinik Drago nas poziva na bićerin domaće loze u podrum, kad tamo – čekić do čekića! Cijeli arsenal. Zidarski, tesarski, bravarski, udarni... Ima ih više od stotinu. Točnije 120.
– Evo, ovaj je još iz osmanskih vremena – pokazuje nam čekić koji je napravljen možda i prije 600 godina, a izgleda kao nov. U obitelji Malić koristio ga je pradjed, od pradjeda naslijedio djed, od djeda otac, a od oca on. Djed je taj čekić zvao čatak.
To je turska riječ za rašlje, jer je čekić, osim drška i glave, prvi u povijesti imao i rašlje koje su služile i služe za vađenje brukava, razbijanje dasaka i slične poslove. Za čatak se može reći da je preteča svih modernih čekića, pa i ovih najnovijih, današnjih, pojašnjava Drago otkud mu nagon da počne skupljati čekiće, taj i danas nezamjenjivi ručni alat. Kolekciju su dosad vidjeli rodbina, prijatelji i, evo, sada i mi, reporteri Masline.
– Nisam razmišljao da ih javno izložim niti je to od mene itko tražio – kaže naš sugovornik.
Repeticije bez pare i dinara
Kolekcija raznovrsnih čekića samo je jedan od detalja u Malićevu zanimljivom životopisu. Rođen je 27. lipnja 1945. u bosankohercegovačkom Travniku.
– Otac mi je je radio na željeznici kao otpravnik vlakova. Zbog toga smo se puno selili – kaže.
Kad je imao tri godine, dobio je brata i sestru (blizanci). Otac je morao ići u vojsku (po drugi put).
– Majci je bilo preteško s troje male djece pa su mene dali djedu i baki. Tada smo živjeli u Zenici. Tako sam ostao kod djeda i bake do odlaska u školu. Tada je otac bio premješten u Međeđu na Drini, 10 kilometara od Višegrada. Tu završavam četiri razreda osnovne škole. Opet se selimo, sada na suprotnu stranu BiH, u Bosansku Krupu. Još se selimo dva puta i tako se 1963. doselimo u Bosanski Novi, gdje završavam četvrti razred gimnazije. To sve ostavlja traga jer nigdje nemaš neke prijatelje (za dulje). Kad si dijete, lijepo je seliti se, ali kad odrasteš, shvatiš da si svugdje zapravo bio stranac – kaže. Još je dodao:
– U životu možeš sve ostvariti, ali prijatelje iz djetinjstva više ne možeš steći.
Osnovnu školu pohađao je u tri razna mjesta (Međeđi, Zenici, Bosanskoj Krupi), a gimnaziju u dva grada (Bosanskoj Krupi i Bosanskom Novom).
Nakon toga dolazi u Zadar, na Pedagošku akademiju, na studij matematike i fizike. Tu upoznaje svoju buduću suprugu Zorku, nastavnicu hrvatskog jezika i književnosti. Bila je to velika studentska ljubav. Oženili se, zaposlili i dobili dvoje djece, Mariju i Ivana. Danas Marija ima troje, a Ivan dvoje djece.
Za Dragu, u Bibinjama i Benkovcu njegovi nekadašnji učenici imaju samo riječi hvale. Kojima je matematika išla teško, davao im je repeticije. Bez pare i dinara.
– Davao sam dvojke i onima koji nisu uspjeli svladati ni tablicu množenja. Jer, završiti osnovnu školu je zakonska obaveza – kaže Drago.
Otkrio nam je i kako se počeo baviti maslinarstvom.
O maslinarstvu učio iz Masline
– Suprugina majka Maša imala je neko imanje u Buliću. Bio je vinograd i petnaestak starih maslina. Prije 45 godina počeo sam saditi masline oko vinograda. Onda se u masline nisam razumio. Pitao sam starije ljude koji također nisu znali. Poslije rata vinograd je bio spaljen, a i masline. Popilao sam ih i pustio mlade. Osnovao sam OPG. Općina Benkovac davala je sadnice pa sam, umjesto vinograda, posadio masline. Kupio i prvu knjigu o uzgoju maslina. Izlazak časopisa Maslina mi je najviše pomogao – kaže. Čitatelj je od prvog broja i tako, evo, punih 20 godina. U radnoj sobi posebno čuva 50 prvih primjeraka časopisa, uredno uvezanih u fasciklu, a i ostali će doći na red.
– Čitajući Maslinu, puno sam naučio – kaže. Škrt je na riječima, ali kad nešto kaže, svaka mu je na mjestu. Malić nije samo vlasnik možda najveće kolekcije čekića u Hrvatskoj, nego i strastveni numizmatičar. U svojoj radnoj sobi ima kovanice i novčanice još iz rimskih vremena, ali i apoene od jedne i dvije lipe, koje praktički nikad i nisu bili u upotrebi.
Dok smo razgledavali, gospođa Zorka je na stol u blagovaonici servirala marendu. Naravno i šampionsko ulje. Toćali smo kruh i – guštali u blago pikantnom i gorkom, ali izrazito voćnom i harmoničnom ulju.
E, sad je red krenuti i u maslinike, u 40-ak kilometara udaljeni Bulić.
Ivanov povratak poljoprivredi
Usput razgovaramo o svemu i svačemu, pa i o tome kako je Ivan, kao perspektivni inženjer elektrotehnike, završio u poljoprivredi. Zaljubio se i – ostao, kaže. Priča je neobična i zanimljiva. Ivan je rođen prije 50 godina u Zadru, odrastao je u Benkovcu i Sukošanu. Vikende je uglavnom provodio kod babe Maše u Buliću – vinograd, masline, polje, vrta, svinje, ovce, kokoši... Školovanje u Sukošanu pa matematička gimnazija MIOC u Zadru, a onda studij na Fakultetu elektronike i računalništva (FER) u Zagrebu, gdje je kao jedan od boljih studenata svoje generacije diplomirao 1998. godine.
Poslovnu karijeru započinje kao serviser medicinskih strojeva, zatim menadžer u Ericsson Nikoli Tesli. Nakon toga u Financijskoj agenciji, te u KING ICT-u. U tim trima ozbiljnim tvrtkama imao je važne uloge, realizirao brojne projekte, sudjelovao i u tri akvizicije IT firmi, pokrenuo lokalne biznise u Makedoniji i Kosovu.
– Zapravo sam uvijek bio znatiželjna duša – sve me zanimalo. Zanimalo me kako stvari rade, volio sam rastavljati. Kao mali sam s ocem gradio kuću (otac je napravio 80 posto posla na kući, sve osim struje i vode praktički je napravio sam), a bilo mi je normalno rastavljati i popravljati bicikl, pentu na kaiću i slične stvari koje su uključivale masne ruke i žuljeve. Oduvijek sam volio raditi s rukama i volio sam osjećaj umora i zadovoljstva nakon fizički odrađenog posla – kaže Ivan.
S vremenom je osjetio zamor od ICT industrije, nije mu više bilo interesantno. Prije 15 godina počeo se baviti poljoprivredom. Radio je kao konzultant za EU fondove ruralnog razvoja. Na neke od svojih projekata u Dalmaciji, Slavoniji i Baniji iznimno je ponosan jer je tu, veli, odradio puno više od konzultantskog posla.
– Praktički od ideje do realizacije sve je bilo moje, uključujući i nagovaranje investitora da ulože, tehnološke projekte, odabir opreme...
Voli nove izazove pa prije pet godine preuzima vođenje tvrtke PPK Valpovo, a godinu poslije i dio poslovanja PP-a Orahovica.
– Zanima me jednako i poslovna i tehnička strana poljoprivrede. Nije mi strano ni sjesti na traktor, rezati masline niti pasti na guzicu u plitak potok istražujući pašnjake – kaže Ivan.
Poljoprivreda je, dodaje, krasan posao. Ima svu poslovnu složenost i tehničku zanimljivost, iznimno je kompleksna, ekonomski ponekad paradoksalna (zašto se najbolje zarađuje na najjednostavnijim proizvodima; zašto je kukuruz skup, a u isto vrijeme svinjetina jeftina?).
– Ono što me valjda najviše uvuklo jest što svugdje vidim samo potencijale i veseli me njihovo oživljavanje. Svako zaraslo polje buduća je oranica. Svaki komad krša u Dalmaciji vinograd ili maslinik. Svaka napuštena farma prilika za stvoriti neku novu vrijednost – kaže Ivan.
Nikad ne smijete odustati
Zbog odvojenosti od obitelji napustio je vođenje Valpova i Orahovice, ali ne miruje. Za svoj blog piše zanimljive poljoprivredne priče, na YT-u je pokrenuo Iroman školicu peglanja, vodi vlastitu konzultantsku tvrtku Pizzigin, koja se bavi poslovnim savjetovanjem i europskim fondovima, dok, kako reče, čeka neku novu avanturu. Neku novu priliku za stvaranje nove vrijednosti u poljoprivrednoj ili prehrambenoj industriji.
Možda i u maslinarskom turizmu, za što postoje preduvjeti i u obiteljskom masliniku u koji upravo stižemo. Kako sačuvati baštinu u Buliću?
– Raj na zemlji – otelo se fotoreporteru. Naselje Bulić na 140 metara nadmorske visini, 12 kilometara sjeveroistočno od Benkovca uz cestu prema Skradinu. Tu je i crkva svetog Ante Pustinjaka. Uz kuće i oko kuća maslinici iz kojih pogled puca prema poljima u dolini. Pogled je još dojmljiviji s položaja Gladuša, na čijoj su okolici bunari koji ne presušuju. Iz njih se Bulić i susjedna mjesta opskrbljuju vodom.
– Ljeti i mi zalijevamo naše masline. Imamo i vlastitu bušotinu – kaže Ivan.
On i otac su se odmah uhvatili posla. Imaju i s čime. Iskoristili su dva fonda za ruralni razvoj, nabavili frezu s priključcima za obradu tla, malčiranje i prskanje. Ogradili maslinike. Osim poljoprivrede na djedovini, obnovili su staru kamenu kuću u gotovo izvornom tradicionalnom obliku. Kuća i okućnica podsjećaju kako su ljudi ovdje živjeli prije 100 i više godina.
– Cilj nam je sačuvati višestoljetnu baštinu naših predaka Rubelja u Buliću. Cilj je to nastao iz potrebe da našim precima zahvalimo i vratimo dio onoga što su morali pretrpjeti da bi pleme opstalo u tom škrtom kraju na granici Bukovice i Ravnih kotara – poručuje Ivan. A i otac Drago je suglasan sa svime što je rekao.
Ponosni su jedan na drugoga i vjeruju da njihov posao s maslinama i očuvanjem baštine u Buliću može ići samo naprijed. Za siguran uspjeh, kažu, trebaju ispuniti tri uvjeta. Prvi je: ne odustati, drugi: ne odustati, i treći: ne odustati!
