Marina Vujčić, donedavna ravnateljica Drame splitskog HNK, spisateljica piše za Maslinu i otkriva kako je postala strasna maslinarka:
„Dobro šta ti radiš s tim uljem – kupaš se u njemu?“ pitao me jednom moj otac kad sam iz Zagreba nazvala da mi je opet nestalo maslinova ulja. U to je vrijeme moj odnos prema našim maslinama bio sveden na gotov proizvod.
Kad bih došla u Dalmaciju roditeljima, dobila bih svoj dio obiteljskog prinosa, ali u međuvremenu bih 'žicala' još pa je ulje na moju zagrebačku adresu stizalo raznim kanalima, katkad i autobusom na koji bi ga moj otac ukrcao da bih ga ja na kolodvoru dočekala.
Znala sam da imamo masline i da je to ulje koje sam pretakala u staklene boce čim bi stiglo u Zagreb 'rezultat' te činjenice, ali nisam imala pojma o tome kako se do tog rezultata dolazi.
Masline su za mene bile motivi s ulja na platnu Cate Dujšin Ribar, u čijoj sam trogirskoj galeriji kao srednjoškolka radila ljeti. Iščekujući rijetke turiste koji bi u galeriju povremeno zalutali, provodila sam vrijeme s njezinim maslinama – i iz neke mladalačke perspektive ulje mi je u Zagreb stizalo iz tih slika. Iz ulja na platnu do ulja u bocama. Nikakve logike nema u tome, ali spisateljici u meni sviđala se metafora.
Kad je otac umro, majka je tradiciju održala na životu. Dotok ulja nije se prekinuo. Organizirala bi branje s mojom braćom, uvijek u vrijeme dok sam ja u Zagrebu dane provodila na Interliberu, a mene bi opet dopao ekstradjevičanski rezultat.
U međuvremenu je majka u telefonskim razgovorima znala spominjati rezidbu, gnojidbu, košnju trave u masliniku, količinu ulja kojom raspolažemo – ali te su mi teme uvijek nekako prolazile mimo uha, kao informacija o tome kako je majka provela dan, a ne kao nešto što me se tiče i što bi moglo biti gradivo koje bih i sama trebala svladati.
A onda je i majka umrla. Bilo je kasno proljeće, vrijeme kad masline cvjetaju. To cvjetanje nisam vidjela jer u naš maslinik nisam otišla sve do studenoga, kad sam prvi put u životu došla na branje. Moj sin, dva moja brata i ja, njihove žene i djeca, okupili smo se te 2019. u Segetu Gornjem pobrati masline, prvi put bez roditelja.
Te godine s maslinama mi se još nije bila dogodila ljubav. Berbu sam doživjela kao obavezu, nešto što se mora učiniti da maslina, kao u onoj pjesmi, ne ostane neobrana.
Bila sam ljuta što roditelja tako iznenada i neopozivo nema, tužna što nas ne mogu vidjeti kako smo se lijepo udružili za berbu i kako su masline dobro rodile, zbunjena svime što sam morala naučiti, zahvalna što drugi znaju što treba i što pomažu.
Sav pribor za branje bio je u kući, samo što ga sama tada ne bih znala upotrijebiti. Kašete za masline, velika cerada za stabla na ravnom terenu, grabljice za češljanje, pregače s tobolcem… posve novi rekvizitarij u mome iskustvu, o kojem ću u toj prvoj berbi puno naučiti.
Ta dva dana u masliniku često smo spominjali roditelje. Obraćali smo im se naglas iz prizemlja svijeta kao da nas tamo gore mogu čuti, šaleći se na svoj račun i tražeći od njih savjete kao da nam mogu odgovoriti. Zahvaljivali smo im za dobar urod kao da su ga osobno 'sredili' odozgo, a sve s povećim gropom u grlu što nemaju priliku biti na nas ponosni.
Tužna je i lijepa bila ta moja prva berba.
Kad smo napunili kašete, nisam otišla u uljaru s bratom. Nisam još bila dovoljno zainteresirana. Potrudila sam se oko pretakanja iz kanti u staklene boce i oko etiketa na kojima sam rukom ispisala Moje prvo maslinovo. Četrdeset i nešto litara tog prvog maslinovog podijelila sam s braćom.
Mislila sam kako je to sad obavljeno i kako do sljedeće berbe o maslinama ne moram previše razmišljati.
A onda sam među majčinim stvarima pronašla bilježnicu sa spiralnim uvezom. Na naslovnici je selotejpom bio zalijepljen papirić na kojem je pisalo: MASLINE BEZ TEBE. Neko vrijeme bilo me je strah otvoriti tu bilježnicu, a kad sam to napokon učinila, bilo mi je jasno zašto sam oklijevala.
Na uvodnoj stranici majčinim je rukopisom bilo ispisano:
2013.
Maslina je vječno, sveto stablo i zato ovaj rukopis posvećujem njima, u spomen na svog dragog supruga Ignacija jer smo zajedno, na njegovu inicijativu, u zadnjih desetak godina, zasadili preko 50 stabala.
Luca Ciciliani
Te 2013. umro je moj otac. Na prvim stranicama svog maslinarskog dnevnika majka opisuje kako nakon njegove smrti nije znala što s maslinama jer je uvijek on o njima vodio brigu, a onda se odlučila prihvatiti posla jer bi se inače osjećala kao da ga je izdala.
Svaki njezin posjet masliniku u tom je dnevniku zabilježen, označen datumom, uz opis posla koji je toga dana napravila. Imenom i prezimenom navedeni su ljudi koji su joj kosili travu, koliko ih je platila ili nije, ako se radilo o prijateljima koji su pomogli; zapisano je svako gnojivo koje je bacila oko maslina, s cijenom i količinom koju je potrošila; u brojkama je naveden svaki godišnji prinos i količina ulja koju je dobila, a onda i svaka litra koju je te godine dala nama djeci, ili drugima, koji su joj oko maslina pomagali.
Jedan od posljednjih njezinih zapisa u dnevniku, onaj od 20. ožujka 2017., glasi:
Pozlilo mi, završila u bolnici. Nastupila je velika suša. Došla mi je Marina pa je masline oko kuće zalivala. Ja sam „izbačena“ iz stroja.
Kad sam pročitala taj dnevnik, bilo je opet proljeće. Opet su masline cvjetale. Ovaj put vidjela sam taj cvat jer sam nakon čitanja majčinog dnevnika otišla ravno u maslinik. Sjela sam na klupu koju je moj otac sebi tamo napravio za pušenje i zapalila cigaretu.
Sjetila sam se kako mi je znao opisivati mir koji ga tamo obuzme; sjetila sam se kako mi je pokazivao masline, jednu po jednu, objašnjavajući mi koje su oblice a koje levantinke, pokazujući mi koje je rezao a koje nije. Sjetila sam se kako je o njima govorio kao da su ćudljive gospođe s kojima se on uči postupati.
Majčin dnevnik pa očeva klupa u masliniku – toga mi se dana dogodila ljubav. Iako je bila riječ o uspomeni na roditelje i njihovom naslijeđu, to više nije bila samo stvar pijeteta i više nije bila tek obaveza da se njihov trud spasi. Toga su se dana stabla sa slika Cate Dujšin Ribar presadile u maslinik, oživjele, napravile puni krug i postale moje – a ja njihova.
Već sljedeće godine berba je bila uzbuđenje i veselje. Nakon nje 'navukla' sam se i na brigu o maslinama između dvije berbe. Učila o gnojivu, rezidbi, bolestima. Više nisam dopuštala da se trava u masliniku razbahati, da vodopije na deblima crpe vodu i minerale krošnjama.
Kad sam prvi put u ruke uzela škare da naučim rezati; kad sam osjetila zahvalnost svake masline koja je prodisala bez viška granja, znala sam da postajem maslinarka.
Završavam ovaj tekst tijekom ovogodišnje rezidbe s prijateljima s kojima dijelim strast prema maslinama. Takvi vam sami dođu u život kad vas obuzme maslinarstvo. Jedan od njih je, dok smo zdvajali treba li poveću granu odrezati ili ne, rekao: „Meni filozofija krošnje kaže da treba.“
Iako sam se nadala da će sporna grana preživjeti, njegova rečenica zazvučala mi je kao legitiman adut. Jer kad se uđe među masline, zapadneš u meditativno stanje u kojem intuitivno osjećaš filozofiju krošnje, filozofiju prirode, sve one mudre stvari koje nigdje nisu zapisane ali ih nepogrešivo osjećaš jer si na istoj frekvenciji s tom krošnjom, s tom prirodom, s uzajamnim primanjem i davanjem koje započinje ljubavlju prema stablu, a završava uljem koje si sama 'naslikala'.
*** Napomena: tekst je preuzet iz tiskanog izdanja Masline iz svibnja 2021. godine