Dan je topao, sunčan, bez daška vjetra, kao stvoren za poć u masline. Berba je počela, nijedna maslina ne bi trebala ostat neobrana, kaže nam čeljad iz Primorja.
Nas put vodi u Topolo, primorsko selo poznato po maslinama (a i ponekom direktoru i poduzetniku). Dočekuje nas stiskom ruke ispred uljare voditelj i jedan od suvlasnika Ivica Konsuo.
Visok je i snažan, ostavlja dojam kako bi stablo stare masline mogao iščupat jednom rukom. Otac je četvoro djece, tri sina i osnovnoškolca – Lovra, Ivana i Petra, te najmlađe kćerkice, četverogodišnje Ane.
Ovo je petnaesta sezona jedine topolske uljare, sedam ih je trebalo da isplate skupe talijanske strojeve, kazuje Ivica. Većina uljara, pa tako i njihova, radi samo mjesec dana u godini, što znači da je u ovih 15 godina radila samo godinu i tri mjeseca.
Kapacitet ove uljare je od 650 do 700 kila izmljevenih maslina na sat. Od 100 kila maslina obično se dobije između 13 i 19 litara ulja.
Masline ko đenerike
- Urod nije baš zadovoljavajući jer je bila velika i jaka zima koja je puno utjecala na cvjetanje maslina i na plod. Bit će manje ulja nego lani. Najviše će ga biti u dijelu Primorja pri moru, u Banićima, Slanomu, Brsečinama, Trstenomu, Orašcu jer je dolje bila manja hladnoća, nego što će ga biti iza brda na većoj nadmorskoj visini – ističe Ivica dok obilazimo strojeve u uljari.
Puno je čeljadi koja, iako su im neke uljare bliže, voli doći baš tu preraditi svoje masline u hladno prešano ulje.
- Ove godine ovo će ulje pogotovo biti ekstra djevičansko. Maslina je ove godine iznimno zdrava zbog velike ljetne suše jer se maslinova muha zbog velike vrućine uopće nije pojavila.
Koja je bolja, zelena ili crna maslina?
- Za mene šarena! - odgovara Ivica, pa objašnjava da je najbolje za ulje kad je tridesetak posto crnih, te još toliko crvenih i zelenih. Branje se u njih još nije zahuktalo pa još nema ni 'navalije' na uljaru – bit će u nadolazećim danima.
Srećom, bilo je onih koji su svoje ili tuđe masline već pobrali, jer im masline rađaju 'narijetko', a kad je narijetko rod, maslina prije zrije.
Maro i Drago donijeli su prijateljeve masline iz slanske vale, velike ko đenerike. Tolike su, otkriva Maro, jer je na vrijeme došla kiša, ali i zato što je to stara vrsta masline, visoka i do 15 metara. Takve bez alata ne mogu obrat' ni vatrogasci.
Nismo odoljeli ne poslužiti se saketićem i odnijeti koju doma, za posolit i ispeć. To se neće vidjet na vagi, smije se Ivica kad smo ga priupitali hoće li se vlasnik ljutiti zbog naše intervencije u kašetu.
A tko Ivici pomogne obrati njegovih 2000 kila maslina sa stabala?
- Najviše roditelji, brat dođe iz Dubrovnika, tu su i moja djeca i žena, sestre i zetovi vikendom, susjedi priskoče... Od 2000 kila izađe u prosjeku 300-tinjak litara ulja. U nas je velika familija pa potrošimo oko 100 litara ulja godišnje. Ovu će godinu biti malo skuplje, od 70 do 80 kuna, a lani je bilo 65 – otkriva Ivica, dok u maloj kuhinji kušamo primorsko crno vino.
Rijetki se mogu ovim pohvalit!
Topolo danas broji oko 90 stalnih stanovnika, od kojih neki rade u Gradu i svaki dan u jednom smjeru voze 40 minuta na posao. Isplati im se to, ne samo zbog skupoće podstanarstva, nego i zbog mira koji stanovnici Grada već odavna ne nalaze, posebno u ljetnim mjesecima.
Prvo što zamijetite kad ugasite motor automobila zaglušujuća je tišina koju u ovom lijepom primorskom selu na trenutak prekine samo zvuk motorne pile ili lavež psa.
- Teško je tu živjeti – nadovezuje se Ivica, ali njegove riječi nekako odmah demantira podatak o 5-6 mladih obitelji s 15-tak djece koja idu u vrtić u Ošlje i školu u Smokovljanima.
- Od ovih mjesta u donjem Primorju, od Slanoga do Imotice, sigurno smo najjače selo. Osim možda Visočana, gdje je ljude zadržala prerada kamena – govori čovjek koji, kao i puno njegovih sumještana, živi od poljoprivrede.
To se vidi i po svakom centimetru zasađenog polja ispod sela, kojim dominiraju masline. Topoljani obrađuju oko 6000 stabala.
- Mislim da se malo koje selo u cijelomu Primorju može pohvaliti ovakvim izgledom – kaže Ivica kao da ga, zajedno s nama, vidi prvi put. Ali zaista jest.
Ugnijezdilo se Topolo ispod tri brda, Klisura ga nadvisuje u sredini. Kuće su velike i kamene, obnovljene i sređene, iako, na žalost, ima i puno praznih.
- Ljude tu ne veže nešto da bi preživjeli, niti se država previše trudi da ljude vrati. Kad treba ubrati porez, jedino nas onda nađu – s gorkim osmijehom će Ivica.
Ali mi smo sigurni da život na selu ima velikih prednosti.
- Ima! Ja, recimo, ne bih mogao živjeti u gradovima, u Dubrovniku pogotovo jer, po meni, tamo zbog gužvi uopće nije normalno živjeti. Na pet minuta smo do mora, za pet minuta smo u Neumu, za 15 u Stonu, za 20 u Slanomu – oslikava naš sugovornik udaljenosti iz Topolog.
Ljeti se najčešće kupaju na Bistrini, tu im je more najljepše i najbliže.
- Meni je tu super, žena mi je iz Slanoga i ona se tu isto privikla, mada ni Slano nije neko veliko mjesto ni grad – smije se Ivica dok čekamo da moderni talijanski stroj istisne prve kapi ekstra djevičanskog ulja.
Kad se to konačno dogodilo, cijelu je uljaru ispunio prepoznatljiv miris maslinova zlata i nastupio je radosni trenutak za sve one koji ga poštuju i vole vidjeti na svojoj trpezi.
A ova priča ne bi bila potpuna da, na odlasku iz Topolog, u branju maslina nismo na trenutak omeli članove obitelji Nenada – Mariju i njezina dva sina, Nika i Mara.
Vrijedna čeljad prostrla je vreće ispod stabala da je masline lakše pokupit. Maro je na skalici, a Niko i Marija obilaze oko stabla, dok posao pažljivo promatra i čuva njihov ljubimac, crni njemački ovčar Medo.
Berba je za njih tek počela i čeka ih puno žulja, ali oni to čine s veseljem, živeći u prirodi i od prirode, onako kako je moderni čovjek davno zaboravio.