Postoji jedan otok. Njegove obale zapljuskuje čisto more. Tamošnji stanovnici žive pomažući jedni drugima. Zemlja i nebo dali su im sve potrebno za život s poljoprivredom za proizvodnju odličnih proizvoda. Važni dio života je pomoći svima koji žele raditi i nastojati da se svi organiziraju i udruže kako bi zajedno s manje ulaganja dobili više. Sve to što dobiju dodatno ulažu u fond uzajamne pomoći. Ako bi koga zadesila kakva nesreća, požar, bolest ili ne daj Bože smrt, da se pomogne obitelji i to bez kamata.
Svi najmanje jednom godišnje govore javno o svojoj proizvodnji, o novcu koji se zaradi i dijeli na način da je svima jasno. Zna se gdje se nalaze i gdje idu u ovo zajedništvo uključene obitelji. Naravno, znalo bi se dogoditi da netko nekada poželi ukrasti od zajedničkog, da počne stvarati razdor sa sebičnim ciljem, ali bi se to, u toj atmosferi povjerenja i uzajamne pomoći brzo razotkrilo i činilo glupim potezom kojeg bi se ljudi dugo sjećali. To je stoga bila rijetka pojava. Stigma nečasnog čina stala je na počinitelju kao tihi podsjetnik kako ne vrijedi živjeti. Pitate se koji je to otok?
Ova daleka obala je otok Korčula, a godina je 1864. Obitelji su okupljene u blagajni uzajamne veresije – zadruzi.
Od toga sjemena i danas po Hrvatskoj postoje izdanci koji opstaju kao kakav endemski cvijet. Okupljeni oko iste ideje: onome koji radi više, pripada više, stvara se zajednički, profit je nužan, a dodana se vrijednost od toga zajedništva daje za sve. Prije svega ima se na umu one koji su u potrebi. Stvar je u suštini jako jednostavna. Biti otvoren za potrebe drugih i u tom području pronaći blagoslov za sebe.
Loša sjećanja
Nasuprot tom cilju stoje brojne prepreke. Jedna od najvećih je strah. U 150 godina povijesti zajedništva kroz zadruge bilo je razdoblja kada se ono sjeme zajedništva izvitoperilo i okrenulo na nečiju korist. Iskoristili su zadrugu za svoje ideologije, za otimanje imovine. Tako su iza Drugog svjetskog rata zadruge u Jugoslaviji, tijekom nekih četiri godine, iskorištene kao jedan od alata za nacionalizaciju imovine. Istina je upravo suprotna od toga: zadruge teže da privatna imovina obitelji koje su je osnovale, a kod poljoprivrednih zadruga to je osobito zemlja, bude njihovo vlasništvo i da ta imovina bude što veća i proizvodnja na njoj što kvalitetnija. Zadruga je jača što su jači njezini članovi.
U ovo vrijeme pandemije, otkrili smo da nam poljoprivreda zaslužuje važnije mjesto od onog koje smo joj dali u Hrvatskoj. Zbog čega nije imala mjesto kakvo zaslužuje? Zbog toga što je profit stavljen ispred čovjeka. Zato imamo zaista surovo tržište u kojem jači tlači i teško se opstaje. Još preciznije pitanje – što s onima koji nisu ni d.o.o. ni d.d.? OPG? Obitelj na tržištu je kao mali zeko na ledini okružen lovcima, a lovci su veliki trgovci. Odgovor je u trećem poslovnom obliku koji funkcionira poštujući temeljne stupove kapitala – zadruzi. I to zato što osim jeftinije i profesionalnije proizvodnje, koju organiziranost kroz zadrugu daje, sav suvišak ostaje u zajedništvu. Za još jeftiniju i još stručniju proizvodnju, a time i kvalitetniju. Ostaje u tom zajedništvu kroz ovo pojeftinjenje i sredstava za kupnju, zajedničkih, pa time i iskoristivijih, kamiona, traktora, gnojiva te zapošljavanje stručnjaka. A i za fondove pomoći članovima zadruge koji se zateknu u nekoj nevolji.
Druga opcija je ići sam i tada naš proizvod bude preskup. Jer traktor je skup, i kamion je skup, i gorivo. Znanja o porezima i marketinga nema dovoljno. Nema pravnika ni ekonomista u pojedinaca kao što ih ima u lovaca. I tako nam poljoprivreda i poticaji za nju postaju socijalna mjera, a ne poduzetništvo koje se potiče. Političari trebaju stvoriti propisima i planovima razvoja uvjete za normalno poslovanje zadruga. Trebali bi primijeniti poznata rješenja iz EU-a. Svaki peti stanovnik EU-a je član neke zadruge.
Politika bi trebala osigurati mjere i poticaje za poslovne projekte zadruga. Dakle, ne samo za osnivanje zadruga, jer se događalo da uzmu samo poticaje za osnivanje i dalje je zadruga samo na papiru. Dakle, treba osigurati, kao i u drugim zemljama, stalan motiv za poslovanje kroz zadruge, a to znači sredstva za razvoj poslovnih projekata zadruga. Praksa je pokazala da se tako osigurava opstojnost zajedništva i motivira ljude. Hoćemo li postati država koja, kao i druge, ima tri poduzetnička motora. Još jedan uz d.d. i d.o.o. Hoćemo li evoluirati i dobiti treći – zadruge. Za male brojne OPG-ove to je jedino dugoročno rješenje. Ima više od 180.000 OPG-ova. A samo mali postotak može opstati sam.
Ovaj članak je poziv da se zamislimo. Ajmo se probuditi i pogledati gdje idemo i što ustvari želimo. Tamo, ona daleka obala čeka da netko povjeruje i krene. Pa da vidite kako će se obraditi hektari neobrađene zemlje i kako će poljoprivreda iz socijalne sfere upornih romantičara u ruralnim sredinama, ovisnih o nakupcima i hiru politike, postati gospodarska poduzetnička grana za brojne obitelji.
