Noć knjige u Kantunu kulture - nedavno otvorenom, preuređenom stjecištu eminentnih kulturnih zbivanja u Trogiru - učinila je taj grad ove noći vjerojatno jednim od najpotentnijih u Hrvatskoj. Naime, u Kantunu je ugošćen - ništa manje nego: Miljenko Jergović!
Riječ je o jednom od najvećih domaćih pisaca današnjice, kojega je u uvodnom slovu voditeljica kulturnih zbivanja u Kantunu, Marina Vujčić, čak nazvala "najznačajnijim i najboljim", te dometnula: "Oprosti, Ante", referirajući se vjerojatno na također megapopularnoga i jednog od najčitanijih te najprodavanijih pisaca, Antu Tomića. Usput, i Tomić je sa suprugom nazočio promociji nove knjige kolege Jergovića.
Da, gostovanje je ujedno bilo i promocija nove zbirke kratkih priča "Rat", koju je Jergović objavio i ovoga puta uz podršku nakladnika Fraktura, te se knjiga mogla i kupiti po promotivnoj cijeni. Promocija ovog pisca zapravo je prvo književno gostovanje u preuređenom Kantunu, a ako je suditi prema onoj "po jutru se dan poznaje" (nema veze što je bila noć), Kantun će postati referentno mjesto na kulturnoj mapi!
Vujčić, inače i sama plodna spisateljica te autorica uzbudljivih, da tako kažemo, prvorazrednih knjižnih naslova, realizirala je neuobičajenu suradnju: s piscem je pred publikom razgovarao jedan lokalni stolar. No, ne bilo kakav zanatlija; Emil Andrijolić je najstrastveniji Jergovićev čitatelj iz trogirskog okruženja, točnije iz Slatina je na Čiovu (geografski, administrativno u Splitu).
Kako bilo, Emil je pročitao više Jergovićevih ostvarenja od Marine, istaknula je Vujčić te moderiranje prepustila znalcu Emilu. Prethodno je još i podsjetila da je Miljenko - premda relativno mlad čovjek, u svojim pedesetima - već napisao čak 56 knjiga (zbirki priča, poezije, kolumni, romana...) koji su doživjeli stotine prijevoda i reizdanja, a čitaju se doslovce u svim zakucima svijeta. Prevedeni su na perzijski, hebrejski, talijanski...
No, vjerojatno na bijelom svijetu po poznavanju cjelokupnog opusa malo tko može parirati stolaru Emilu iz Slatina, kojemu je i sam Jergović u uvodnom obraćanju posvetio svojevrsni ommage kao stolaru-umjetniku (ili barem vrsnom majstoru) te razvio teoriju o razlici između "stolice" i "stolca", utemeljenu prvenstveno na jezičnim manirizmima, no i uz tehnička pojašnjenja. To je potrajalo dovoljno dugo da mu je čak i Emil obzirno spočitnuo da "ispada da je ovo obrnuta promocija", te preuzeo konce poput nekoga sa iskustvom (jer talent je neupitan).
Priupitao ga je - a propos naslova nove knjige, "Rat", ali i ranijih ostvarenja - "dokle više s tim ratom?", što je pisca potaknulo na podulje izlaganje.
Prisjetio se Jergović svojih životnih mijena kronološkim redom, odnosno tri etape: života do rata, života nakon rata u čekanju da se stvari vrate u nekakvu normalu i, naposljetku, života nakon tog - kako se kasnije pokazalo - jalovog čekanja, budući da se život nikad nije vratio na neke normalne postavke, ali se ne može ni nazvati novim početkom. Jedna od ključnih, ranih godina bila je 1983., kad je pisac bio "najbolji, najjači i najranjiviji" te o ratu mislio prilično apstraktno, distancirano. U to je doba priželjkivao objavu jedne svoje knjige - svoje mjere i formata, mislio je tada - bez ikakve veze s ratom. Ono što se dogodilo bila je Opservatorija Varšava pet godina kasnije, odmah nagrađena priznanjem Mak Dizdar za mlade pjesnike.
Uslijedila je "Uči li noćas neko u ovom gradu japanski?" (1990.), u kojoj također nema zbora o ratu, za koji je načelno vjerovao da je sredstvo za održavanje na životu ništarija i hulja, onih koji taj nekakav rat pokušavaju unovčiti. Dvije godine kasnije, prisjetio se, našao se u Sarajevu pod opsadom; tada objavljuje Himmel Comando, prvu knjigu u kojoj progovara o ratu. Razlika je bitna u odnosu na ranija ostvarenja, tu nastaje rez, prisjetio se pisac.
O ratu zapravo - onom koji se izravno tiče njegova života - piše u spomenutom Commandu, Sarajevskom Marlboru i Trojici za kartal, no Andrijolić je primijetio da je ratnih upliva bilo i u Volgi, Volgi, te još ponegdje, s čim se autor morao složiti.
Postavilo se i pitanje o čemu bi bez rata Jergović zapravo pisao?
Vjerojatno bi postao biograf, naime ispričao je da ga je svojedobno intrigirala Greta Garbo i osebujni glumičin životopis, kojemu je kanio pristupiti fikcionalno.
- Neke čudne knjige bih pisao - pretpostavio je.
Vragolasti moderator iskopao je podatak da je njegov omiljeni pisac pohađao i školu u Dalmaciji, točnije u Drveniku kod Makarske. Jergović je to potvrdio te pričao o djetinjstvu uz "nonu i nonota", djeda koji je zbog astme provodio osam zimskih mjeseci u priobalju tadašnje Jugoslavije, dok je četiri ljetna mjeseca boravio u Sarajevu. Obrnuto od turizma kojega se, uzgred rečeno, užasava (kao I posljedičnih ljudskih transformacija kod domorodaca), kako je otvoreno izjavio tijekom večeri. Spletom okolnosti, prvi razred kombinirane nastave završio je u Drveniku, Donjoj vali pod paskom (odavno pokojne) učiteljice Nade Kostanić.
Boravak na dvije adrese - sarajevskoj i drveničkoj - donio je tada dječaku Miljenku "identitetske posljedice", komplikacije. U Sarajevu je bio Dalmatinac, u Dalmaciji pak Sarajevac. Nakon smrti djeda vraća se u Sarajevo, no i dalje ga muči svojevrsna kriza identiteta, pripadnosti. Ironično, počinje se osjećati Sarajlijom najviše tijekom - granatiranja. Tek tada, veli, osjetio je direktnu povezanost s mjestom kroz tu nedefiniranu patnju. No onda...
- Sarajevo sam senzacionalno izgubio, a Zagreb nikad nisam stekao - sažeo je, primijetivši da mu se, međutim, u neko doba to njegovo "stranstvovanje" počelo sviđati.
Nedavno se, pak, prilikom boravka u New Yorku, po tom pitanju "ćutio" ugodno, čini se.
Već prvi dan (od prvog aprila ove godine, nije šala), u Velikoj jabuci nije se osjećao kao stranac, bio je to efekt nalik djelovanju neke droge. New York je mjesto gdje te nitko neće upozoriti da nisi stranac, stoga je svojevrsno mjesto hodočašća važno kao Jeruzalem. Točka za ubod šestarom, polazište, plastično je dočarao doživljaj.
Tijekom ugodne večeri u velikoj (kino) dvorani Kantuna bilo je zbora i o knjigama u pripremi, čak dvjema; jedna i opet priziva za pisca ključnu 1983.
Tada je, među ostalim, Sarajevo hvatalo zalet za Olimpijadu dogodine a Beograd aplicirao za Ljetne OI 1992.godine, te ušao u finale skupa s Barcelonom, kojoj je pripalo jedno domaćinstvo, dok je Beograd ispao iz križaljki.
Da je, međutim, izabran kojim slučajem Beograd, bi li tada došlo do rata? Bi li Slobodan Milošević rekao: "jebo Olimpijadu", ili bi se prihvatio priprema? Bilo bi to bizarno, ali sudbonosno pitanje, ističe Jergović.
Iste je godine izumljena i preteča GPS-a nakon što je zrakoplov južnokorejske kompanije zalutao u krivi zračni prostor, te bio srušen od Sovjeta. To je bila jedna od dobiti 1983., GPS no te je godine objavljen i antologijski album Azre, Enciklopedija mrtvih Danila Kiša...
- Sve se mijenjalo, preobražavalo. Pretvaralo u obećavajući svijet koji je iznevjerio većinu naših očekivanja - rekao je slavni pisac i novinar.
Od novinarstva zapravo i živi, a o tom je poslu rekao da u novo vrijeme možda dotiče najniže grane u Lijepoj našoj.
U isto vrijeme kad donosi Zakon o hrvatskom jeziku, premijer izjavljuje o novinarima "da nešto vrijede, pisali bi za strane medije", oduzimajući time domaćim novinarima elementarno dostojanstvo.
Ipak, on kao "star čovjek" jako drži do novina, s obzirom na memorijske zapise koji sežu u djetinjstvo, djedove pretplate na tisak... Tada je držao da je posao novinara najvažniji na svijetu, a slično je i danas - iako je sebe poprilično ojadio bavljenjem novinarstvom, kazao je, pri tom misleći na kritički stav kojim se ponekad zamjeri pojedincima.
- Da nisam ogadio ljude, bio bih novi Miro Gavran - rekao je, osmjehujući se.
Vujčić se nadovezala pa primijetila da ako nekad nemamo kristaliziran stav, kažemo "pričekajmo Miljenkov tekst o tome, da donesemo sud", što Jergovića prokazuje ne samo kao iznimnog pisca nego i utjecajnog influencera, doslovno (i nimalo fensi).
Večer u Kantunu kulture proletjela je u trenu. Prvo povijesno gostovanje Jergovića u Trogiru se doista dogodilo, tko nije bio, nek‘ se sada kaje.
