Nesubverzivnim na prvu djeluje španjolska drama “Zatvori oči” (“Cerrar los ojos”/”Close Your Eyes”), prikazana na Subversive Festivalu 2024., kao naizgled obična priča o potrazi jednog redatelja za glumcem netragom nestalim usred snimanja njegova filma prije dvadesetak godina.
No, “Zatvori oči” je prilično subverzivan film uzme li se u obzir da ga redateljski potpisuje 83-godišnji Španjolac Victor Erice nakon više od trideset godina pauze od dugog metra i da tijekom sporih 165 minuta propituje značenje kinematografije kao takve u današnja brzopotezna vremena, kad sve manje toga nekome istinski nešto znači, posebice (sedma) umjetnost, koja se mijenja kao i sam svijet.
Erice ide protiv dominantne struje (režiser poodmaklih godina, poslovično “dosadno” trosatno trajanje za neki film u oku prosječnog modernog gledatelja, ali ne i seriju) u priči koja posjeduje autobiografske i metakonotacije. Naime, Erice je prethodno, u prosjeku svakih deset godina, režirao svega tri dugometražna filma, “Duh košnice”, “Jug” i “Sunce dunje” (1973., 1983., 1992.), a onda je napravio veliku stanku, povremeno u novom mileniju isprekidanu tek režijom ponekog kratkiša ili segmenata omnibusa, podsjećajući na Terrencea Malicka (“Pustara”), kad je na 20 godina nestao nakon “Božanstvenih dana”, sve do “Tanke crvene linije”.
Nestanak glumca u “Close Your Eyes” kao da je njegov vlastiti i Erice, čini se, povlači paralele između glumca i sebe. Uvodna scena postavlja metafilmske temelje. Vraćeni smo natrag u prošlost, kad nasmrt bolesni židovski gospodin Levy, znan kao “Tužni kralj” (Josep Maria Pou), prima posjetitelja Gardela (José Coronado), koji mu je pomogao tijekom Drugog svjetskog rata. Levy traži od Gardela da ode u Šangaj i pronađe nekoga.
Taj netko je Levyjeva otuđena polukineska kći (Venecia Franco), jedina na svijetu koja gleda na njega drukčije od drugih, i on želi da ga tako pogleda još jednom prije nego što umre. Međutim, ubrzo se pokaže da je sve to film unutar filma. Gledali smo scene iz “Oproštajnog pogleda”/”The Farewell Gaze”, filma redatelja Miguela Garaya (Manolo Solo) koji je ostao nedovršen nakon neobjašnjivog nestanka Julija Arenasa (Coronado), njegova najboljeg prijatelja i glavnog glumca u liku Gardela, ranih devedesetih godina prošlog stoljeća, što vremenski koincidira s povlačenjem Ericea sa scene.
Gdje je i zašto Arenas nestao? Je li se ubio? Doživio nesreću? Misterij visi u zraku i Erice unosi elemente detekcije kad dvadesetak godina poslije Miguel, koji je u međuvremenu odustao od režije, odluči potražiti Arenasa i ponovno pokrenuti slučaj nestalog glumca, jednog od najboljih španjolskih.
U potrazi se Miguel susreće s montažerom nikad dovršenog filma Maxom (Mario Pardo), Aranasovom – i svojom – bivšom djevojkom Lolom (Soledad Villamil) i njegovom kćeri Anom (Ana Torrent). Max ga uvodi u prašnjavi filmski arhiv (“to je industrijska arheologija, arheologija poput tebe i mene”) i podsjeća na to da je 90 posto povijesti kinematografije na filmu i da se ne može staviti na memorijske kartice, iako ljudi danas drže filmove na hard driveu.
“Ljudi koji su zainteresirani za ove stvari nemaju sredstava da to projiciraju. Rijetko tko više ima projektor”, konstatira Max, a reći će i “Čuda nisu postojala u filmovima otkako je umro Dreyer” dok Miguel pjeva pjesmu iz “Rio Brava”. Polako se “Zatvori oči” pretvara u (auto)refleksivnu, meditativnu i oniričnu proustovsku potragu za sjećanjem i izgubljenim (filmskim) vremenom. “Osoba je više od puke uspomene”, čujemo.
Film je također čuvar kolektivnog i osobnog sjećanja. Sjećanje se može povratiti putem filma (neke njegove slike ili zvuka) i vratiti nas u prošlost, u neko određeno mjesto i vrijeme, evocirati osjećaje i podsjetiti nas na to kakvi smo nekoć bili dok smo ga gledali. Erice isprepleće sjećanje i film na gorko-slatki način. S jedne strane redatelj slavi snagu kinematografije (i) kao suvenirnice sjećanja, ali i brine se za njezino danas i sutra.
“Close Your Eyes” djeluje kao da se Erice oprašta i zatvara vlastiti filmski krug, uključujući i angažman glumice Torrent (nanovo u ulozi lika imena Ana), s kojom je surađivao na “The Spirit Of The Beehive”. Pri početku Ericeova prvijenca “Duh košnice” klinci se okupljaju u prvim redovima kina da gledaju “Frankensteina”. “Zatvori oči” završava prizorom starijih ljudi u kinu kako gledaju – “Oproštajni pogled”.