Informatička (r)evolucija osjetila se devedesetih i u Hollywoodu. Računala su se počela sve češće koristiti za kreiranje vizualnih efekata u blockbusterima poput "Terminatora 2", "Jurskog parka"..., a internet, programeri i hakeri postajali su sastavni dio radnje filmova. Jedan od tih filmova je "Mreža" ("The Net", 1995.) pod redateljskom palicom Irwina Winklera sa Sandrom Bullock u glavnoj ulozi, tada mladom zvijezdom "Razbijača" i "Brzine".
"Mreža" je puštena u kina iste godine kao "Johnny Mnemonic" i "Hakeri" s Keanuom Reevesom i Angelinom Jolie, a zamišljena je u formi tehnološkog "cyber" trilera hičkokovskog podrijetla ("Sjever-sjeverozapad"). Priča za nešto tako je postojala u scenariju dvojca John Brancato – Michael Ferris, budućih kreatora ingeniozne "Igre" i "Terminatora 3".
Neodoljiva Bullock glumi Angelu Bennett koja se veseli odmoru ("samo ja, plaža i knjiga"), gdje možda i pronađe idealnog muškarca ("Lijep, briljantan, Kapetan Amerika sreće Alberta Schweitzera. Provodi cijeli dan jureći u borbi dok čini svijet sigurnim mjestom za demokraciju. Noću svira Bachove kantate dok liječi rak."). No, veselje će postati strepnja kad Angela pred putovanje dobije videoigru s greškom i na disketi otkrije neodobreni pristup tajnim podacima na vladinim internetskim stranicama preko simbola π na ekranu.
Isprva nesvjesna opasnosti i stradavanja prijatelja koji joj je poslao disketu, Angela odlazi na odmor u Meksiko gdje upozna misterioznog Jacka Devlina (Jeremy Northam) s motivima očitim svakome tko je gledao par trilera u životu i uskoro postaje žrtva krađe (bolje reći brisanja) identiteta zahvaljujući negativcima s pogodbom "Daj nam disk i vratit ćemo ti život".
"Ja više nisam ni ja", izgovara Angela rečenicu u stilu "Potpunog sjećanja", potvrđujući zamršenu priču kakva bi u rukama umješnog redatelja bila pretočena u dobar triler. Međutim, Winkler je bolji producent ("Rocky I-V", "Razjareni bik", "Dobri momci", "Rocky Balboa", "Irac", "Creed I-III") nego redatelj ("Optužen bez dokaza", "Noć u gradu") i zbog njega film solidnih produkcijskih vrijednosti još uvijek djeluje kao prilično generički zavjereničko-paranoidni triler neispunjenih hičkokovskih nastojanja.
Winkler na trenutke režira zbivanja traljavo (kadriranje krupnih planova Jacka, akcijska scena udara glisera o stjenovitu obalu/Angelino ispadanje iz plovila) i ne uspijeva stvoriti opipljivo napetu atmosferu, niti načiniti zbivanja zapravo uzbudljivima. Ipak, "The Net" je interesantan za gledanje iz današnje perspektive kao, pomalo paradoksalno, demodiran film s modernom vizijom kompletne internetizacije društva, triler na razmeđi prošlosti i sadašnjosti.
Angela koristi "dial-up" način pristupanja internetu, ali naručuje pizzu preko Neta, kupuje avionske karte i "chata" s drugima putem kompjutora, što tad nije bilo uobičajeno, a to dotad nismo vidjeli na filmu (možda samo ovo potonje). Ona je introvertna i najveći dio vremena, osim kad posjećuje majku oboljelu od Alzheimera, provodi pred računalnim ekranom, tražeći u njemu zaštitu od vanjskog svijeta.
"Kompjutori su tvoj život, zar ne?", netko pita Angelu. "Da, savršeno skrovište", odgovara ona, preteča mnogih ljudi današnjice koji preferiraju interakcije preko ekrana umjesto "uživo" ("Nitko više ne izlazi iz kuće. Nitko nema spolni odnos. Mreža je ultimativni kondom.").
Kad se nađe u bijegu pred progoniteljima koji su poništili njezin identitet, Angela shvaća da oni znaju sve o njoj, iako je "nitko i ništa", zato što joj je "cijeli život na kompjutoru", od toga kakve filmove voli ("Doručak kod Tiffanyja") nadalje. "Znali su sve o meni! Znali su što jedem, što pijem, koje sam filmove gledala. Znali su odakle sam, koje sam cigarete pušila.
A sve što su radili sigurno su vidjeli na internetu ili, ne znam, gledali moje kreditne kartice? Oni su znali, znali su da bih mogla nestati, da nikoga neće biti briga, da nitko neće razumjeti i da, sve i da hoće, to više neće biti važno", govori Angela, zagrijavajući se za središnji monolog filma, svojevrsnu slutnju koliko će internet promijeniti svijet i digitalizirati sve, pa i samoga čovjeka.
"Cijeli naš svijet sjedi na računalu. U računalu je sve. Vaša DMV evidencija, socijalno osiguranje, kreditne kartice, povijest bolesti. Sve je tu. Svatko je tu pohranjen. I znate što, učinili su to meni, a učinit će i vama", predviđa i upozorava Angela. Predviđanje i upozorenje je došlo u paketu s ironijom. Godine 1995. Angela je bila jedna od prvih koja je cijeli život pohranila u kompjutor i stavila ga "online". Danas to rade svi.