stdClass Object
(
[id] => 1198345
[title] => ‘Ludi za oružjem‘: Još luđi za oružjem
[alias] => ludi-za-oruzjem-jos-ludi-za-oruzjem
[catid] => 286
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Riječi Michaela Moorea iz finala izvrsnog, Oscarom nagrađenog dokumentarnog filma “Ludi za oružjem” (“Bowling For Columbine”, 2002.) imaju snažan eho dvadeset godina kasnije. “Na kraju, sve se vraća na ‘bowling for Columbine’...”, rekao je Moore nekoliko trenutaka pred početak odjavne špice “Ludih za oružjem”.
Slavni dokumentarist ciljao je time na početak kobnog dana 20. travnja 1999., kad su dvojica tinejdžera odigrala dvije partije kuglanja prije nego što su naoružani upali u srednju školu Columbine iz okruga Jefferson, u američkoj saveznoj državi Kolorado (blizu gradova Littleton i Denver), i ponašali se prema učenicima kao čunjevima, s automatskom puškom u ruci umjesto kugle. Ubili su, podsjetimo, 12 učenika i jednu učiteljicu, da bi na kraju presudili i sami sebi.
---
FILM: Bowling For Columbine; dokumentarac; SAD, 2002. REŽIJA: Michael Moore OCJENA: *****
---
S druge strane, Moore kao da je predvidio da će se “na kraju” sve vratiti na njegov “Bowling For Columbine”, kao ishodišni (dokumentarni) film na temu oružanih pokolja u školama koji ovih dana opet postaje aktualan i relevantan.
Baš u trenutku kad “Ludi za oružjem” slave 20. obljetnicu, dogodio se novi užasni masakr u jednoj američkoj školi, onaj u Teksasu.
Godine 2002., u vrijeme premijere dokumentarca “Bowling For Columbine”, smrtonosna pucnjava u školama bila je iznimka, ali u međuvremenu je, nažalost, postala pravilo. Od 2002. do 2022. pucalo se u više od 200 američkih škola i u toj pucnjavi smrtno je stradalo više od 300 učenika i učitelja.
Dakle, s 13 ubijenih na 300+, ne računajući brojke ozlijeđenih učenika, ekvivalentnih dvojici mladića s mecima u tijelu iz Mooreova filma koji su preživjeli Columbine. Statistika je, najblaže rečeno, fatalna. U “Ludima za oružjem” Moore je naveo da u Americi godišnje od oružja strada 11.127 ljudi, a brojka je otad skočila na 38 tisuća.
Takozvana “(ne)kultura oružja” samo je uzela još više maha i izgleda da Amerikanci nisu naučili ama baš ništa iz Mooreova dokumentarca, niti izvukli ikakvu po(r)uku, iako su mogli i morali. Ubijanja su postala sastavni dio američke svakodnevice, što Moore kao da je prognozirao u uvodu filma, kad spominje jutro kao i svako drugo u Americi, tj. tipičan dan, kada su dva dječaka išla na kuglanje, a predsjednik bombardirao još jednu zemlju čije ime ne možemo izgovoriti.
---
---
I nitko od meritornih američkih figura nije ništa konkretnije poduzeo u vezi toga, makar je samo trebao pogledati Mooreovu sveobuhvatnu dijagnozu nacije da dobije poneku ideju kako spriječiti ili barem suzbiti nemile događaje. Recimo, zabraniti opciju da možete besplatno dobiti oružje ako otvorite račun u North County banci koja u sefu drži 500 pušaka, a ujedno je i licencirani diler vatrenim oružjem (!).
”Ne mislite li da je malo opasno dijeliti oružje u banci?” pitao je službenicu Moore, koji u dokumentarcu priznaje da je i sam bio opsjednut plastičnim pištoljima kao klinac odrastao u “raju za ljubitelje oružja” Michiganu (“Nisam mogao dočekati da napucam susjedstvo”) i da je član National Rifle Association/NRA, onomad pod predsjednikovanjem konzervativne hollywoodske zvijezde Charltona Hestona, premda se mentalno razilazi od njega i ostalih članova udruženja.
Ponavljajuća scena filma prikazuje Hestona, legendarnog Ben-Hura, Mojsija i junaka “Planeta majmuna”, kako drži pušku (“rifle”) visoko iznad glave i poručuje zagovornicima kontrole oružja da mu oružje mogu oduzeti samo preko njega mrtvog, iz njegovih “hladnih, mrtvih ruku”/”from my cold dead hand”, i to na mitingu održanom nedugo nakon slučaja Columbine.
Heston otkriva da drži napunjeno oružje u kući jer mu “drugi amandman daje pravo na to”, neovisno o tome što nije iskusio neki “home invasion” napad, zaštićen sigurnosnom ogradom. Također, Moore u filmu pušta scenu iz “stand up” nastupa Chrisa Rocka koji predlaže da bi jedan metak trebao koštati 5000 dolara umjesto da njegova cijena iznosi pišljivih 17 centi, čime ne bi bio dostupan svakome da ga kupi ne samo u specijaliziranim dućanima, nego i u popularnom američkom lancu trgovina K-mart.
---
---
Naravno, teško je uprijeti prstom samo u jednog krivca za pokolje u školama, još teže izbiti dugogodišnju ludost za oružjem prosječnog Amerikanca, koji posjedovanje pištolja i pušaka smatraju opravdanim i normalnim u zemlji s bogatom povijesti nasilja i krvlju na rukama koja se stoljećima prenosi s generacije na generaciju, što je kreativno satirički oslikano u animiranom filmu unutar filma u režiji “southparkovca” Matta Stonea, jednog od Mooreovih sugovornika.
Kako reagirati kad u Mooreovu još uvijek najboljem filmu čujete “američka je odgovornost biti naoružan; ako nisi naoružan, nisi odgovoran” ili “spavam s magnumom.44 pod jastukom”, što nije radio ni jedan Prljavi Harry. Problem je puno širi, a teško da su krivci nasilni filmovi i videoigre ili heavy metal glazba šok-rokera Marilyna Mansona.
Moore podsjeća da se nasilni filmovi jednako gledaju i u Francuskoj i Kanadi, što garnira prizorima ne baš tako nasilnih SF-ova “Matrix” i “Šesti dan”, posebice u usporedbi s današnjim filmskim nasiljem. Podsjeća da većina nasilnih videoigara dolazi iz Japana i da Mansona slušaju i u Njemačkoj, zemljama koje također imaju bogatu povijest nasilja, jednako kao i Francuska i Velika Britanija.
Pa opet, Moore ističe da u Japanu godišnje od oružja strada 39 ljudi, u Njemačkoj 381, Francuskoj 255, Velikoj Britaniji 68, a u Kanadi 165, što su minorne brojke s obzirom na stradavanje u Americi. Jednako tako, Kanađani ne pucaju u druge Kanađane, unatoč tome što imaju čak i više oružja po kućanstvu od Amerikanca, ali “gun culture” nije usađen u njihov DNK, u njihovu “prime time” terminu na TV-u za cijelu obitelj ne dominiraju senzacionalističke vijesti o smrti i nasilju ili nasilni reality showovi kao “Cops”, niti Kanada bombardira druge države kao Amerika.
---
---
Moore kao da vidi najvećega krivca za to što “nešto nije u redu s ovom zemljom kad klinac može zgrabiti oružje tako lako i napucati drugog klinca” u medijima i, naročito, američkoj vanjskoj politici kojoj je posvetio dokumentarce “Fahrenheit 9/11”, “Gdje je sljedeća invazija” i “Fahrenheit 11/9”. Od svih intervjua u filmu, najzanimljiviji je onaj s kontroverznim Mansonom, koji govori ne samo o (ne)kulturi nasilja, već i “straha i konzumerizma”.
Kad Moore podsjeti Mansona da je SAD na dan Columbine pokolja bacio više bombi na Kosovo nego tijekom cijelog tog rata, roker hrabro proziva američkog predsjednika jer nitko nije rekao da je možda upravo on kriv dok bombardira drugu državu umjesto da se, dodajmo, bavi problemima siromaštva kako, primjerice, majka tamnoputog šestogodišnjeg dječaka ne bi morala raditi dva posla da preživi, već bila uz dijete i možda spriječila da se dočepa oružja i ubije curicu i iz škole.
Bombardiranja drugih država od strane Amerike, ali i Rusije, nastavila su se i od 2002. naovamo, medijski popraćena također u “prime timeu”, a dostupna i na jedan klik mišom na svim portalima od jutra do sutra. Svijet je postao još nasilniji, još luđi za oružjem i tu jednostavno očito nema pomoći.
U filmu “Bowling For Columbine” Moore je ostvario mikropobjedu nad Kmartom kad je u nekoliko navrata otišao u trgovinu blizu Columbinea i zatražio povrat novca za gorespomenutu dvojicu mladića s “rupama od metaka, od vaših metaka”, da bi vlasnici dućana naposljetku objavili da prestaju prodavati municiju. Veliku pobjedu nad Amerikom i američkom kulturom oružja teško da bi izvojevao i nikad potrebniji nastavak “Ludih za oružjem” – “Still Bowling For Columbine” ili “Još luđi za oružjem”.
---
Masakri u školama na filmu
Pokolji u školi poslužili su kao inspiracija za niz filmova. Godinu dana nakon “Ludih za oružjem” premijeru je imao “Elephant” Gusa Van Santa (“Dobri Will Hunting”), inspiriran upravo slučajem Columbine i nagrađen u Cannesu.
Valja istaknuti i “Moramo razgovarati o Kevinu” Lynne Ramsay (“Iskupljenje u New Yorku”) s Tildom Swinton u ulozi majke tinejdžera u tijelu glumca Ezre Millera koji će počiniti pokolj u školi.
Krajem prošle i početkom ove godine premijeru su imali i “Mass” i “The Fallout”, koji još nisu stigli pred hrvatsku publiku. Prvi je dramski suočio roditelje klinaca stradalih u školi s roditeljima mladića odgovornog za pokolj, a drugi se fokusirao na srednjoškolke kojima se život promijenio nakon školskog masakra; jednu od njih glumi Jenny Ortega iz novog “Vriska”.
U kinima smo zato nedavno gledali triler “Sat očaja” s Naomi Watts u ulozi majke koja tijekom “jogginga” doznaje za pucnjavu u školi njezina sina.
Najkontroverzniji film nadahnut ovom temom jest “Run, Hide, Fight” iz 2020., koji ju je pretvorio u srednjoškolski “Umri muški” za publiku “Igara gladi”, sa ženskom “teen” verzijom akcijskog junaka u borbi protiv napadača, što su mnogi otpisali kao neukusnu eksploataciju.
Riječi Michaela Moorea iz finala izvrsnog, Oscarom nagrađenog dokumentarnog filma “Ludi za oružjem” (“Bowling For Columbine”, 2002.) imaju snažan eho dvadeset godina kasnije. “Na kraju, sve se vraća na ‘bowling for Columbine’...”, rekao je Moore nekoliko trenutaka pred početak odjavne špice “Ludih za oružjem”.
Slavni dokumentarist ciljao je time na početak kobnog dana 20. travnja 1999., kad su dvojica tinejdžera odigrala dvije partije kuglanja prije nego što su naoružani upali u srednju školu Columbine iz okruga Jefferson, u američkoj saveznoj državi Kolorado (blizu gradova Littleton i Denver), i ponašali se prema učenicima kao čunjevima, s automatskom puškom u ruci umjesto kugle. Ubili su, podsjetimo, 12 učenika i jednu učiteljicu, da bi na kraju presudili i sami sebi.
---
FILM: Bowling For Columbine; dokumentarac; SAD, 2002. REŽIJA: Michael Moore OCJENA: *****
---
S druge strane, Moore kao da je predvidio da će se “na kraju” sve vratiti na njegov “Bowling For Columbine”, kao ishodišni (dokumentarni) film na temu oružanih pokolja u školama koji ovih dana opet postaje aktualan i relevantan.
Baš u trenutku kad “Ludi za oružjem” slave 20. obljetnicu, dogodio se novi užasni masakr u jednoj američkoj školi, onaj u Teksasu.
Godine 2002., u vrijeme premijere dokumentarca “Bowling For Columbine”, smrtonosna pucnjava u školama bila je iznimka, ali u međuvremenu je, nažalost, postala pravilo. Od 2002. do 2022. pucalo se u više od 200 američkih škola i u toj pucnjavi smrtno je stradalo više od 300 učenika i učitelja.
Dakle, s 13 ubijenih na 300+, ne računajući brojke ozlijeđenih učenika, ekvivalentnih dvojici mladića s mecima u tijelu iz Mooreova filma koji su preživjeli Columbine. Statistika je, najblaže rečeno, fatalna. U “Ludima za oružjem” Moore je naveo da u Americi godišnje od oružja strada 11.127 ljudi, a brojka je otad skočila na 38 tisuća.
Takozvana “(ne)kultura oružja” samo je uzela još više maha i izgleda da Amerikanci nisu naučili ama baš ništa iz Mooreova dokumentarca, niti izvukli ikakvu po(r)uku, iako su mogli i morali. Ubijanja su postala sastavni dio američke svakodnevice, što Moore kao da je prognozirao u uvodu filma, kad spominje jutro kao i svako drugo u Americi, tj. tipičan dan, kada su dva dječaka išla na kuglanje, a predsjednik bombardirao još jednu zemlju čije ime ne možemo izgovoriti.
---
---
I nitko od meritornih američkih figura nije ništa konkretnije poduzeo u vezi toga, makar je samo trebao pogledati Mooreovu sveobuhvatnu dijagnozu nacije da dobije poneku ideju kako spriječiti ili barem suzbiti nemile događaje. Recimo, zabraniti opciju da možete besplatno dobiti oružje ako otvorite račun u North County banci koja u sefu drži 500 pušaka, a ujedno je i licencirani diler vatrenim oružjem (!).
”Ne mislite li da je malo opasno dijeliti oružje u banci?” pitao je službenicu Moore, koji u dokumentarcu priznaje da je i sam bio opsjednut plastičnim pištoljima kao klinac odrastao u “raju za ljubitelje oružja” Michiganu (“Nisam mogao dočekati da napucam susjedstvo”) i da je član National Rifle Association/NRA, onomad pod predsjednikovanjem konzervativne hollywoodske zvijezde Charltona Hestona, premda se mentalno razilazi od njega i ostalih članova udruženja.
Ponavljajuća scena filma prikazuje Hestona, legendarnog Ben-Hura, Mojsija i junaka “Planeta majmuna”, kako drži pušku (“rifle”) visoko iznad glave i poručuje zagovornicima kontrole oružja da mu oružje mogu oduzeti samo preko njega mrtvog, iz njegovih “hladnih, mrtvih ruku”/”from my cold dead hand”, i to na mitingu održanom nedugo nakon slučaja Columbine.
Heston otkriva da drži napunjeno oružje u kući jer mu “drugi amandman daje pravo na to”, neovisno o tome što nije iskusio neki “home invasion” napad, zaštićen sigurnosnom ogradom. Također, Moore u filmu pušta scenu iz “stand up” nastupa Chrisa Rocka koji predlaže da bi jedan metak trebao koštati 5000 dolara umjesto da njegova cijena iznosi pišljivih 17 centi, čime ne bi bio dostupan svakome da ga kupi ne samo u specijaliziranim dućanima, nego i u popularnom američkom lancu trgovina K-mart.
---
---
Naravno, teško je uprijeti prstom samo u jednog krivca za pokolje u školama, još teže izbiti dugogodišnju ludost za oružjem prosječnog Amerikanca, koji posjedovanje pištolja i pušaka smatraju opravdanim i normalnim u zemlji s bogatom povijesti nasilja i krvlju na rukama koja se stoljećima prenosi s generacije na generaciju, što je kreativno satirički oslikano u animiranom filmu unutar filma u režiji “southparkovca” Matta Stonea, jednog od Mooreovih sugovornika.
Kako reagirati kad u Mooreovu još uvijek najboljem filmu čujete “američka je odgovornost biti naoružan; ako nisi naoružan, nisi odgovoran” ili “spavam s magnumom.44 pod jastukom”, što nije radio ni jedan Prljavi Harry. Problem je puno širi, a teško da su krivci nasilni filmovi i videoigre ili heavy metal glazba šok-rokera Marilyna Mansona.
Moore podsjeća da se nasilni filmovi jednako gledaju i u Francuskoj i Kanadi, što garnira prizorima ne baš tako nasilnih SF-ova “Matrix” i “Šesti dan”, posebice u usporedbi s današnjim filmskim nasiljem. Podsjeća da većina nasilnih videoigara dolazi iz Japana i da Mansona slušaju i u Njemačkoj, zemljama koje također imaju bogatu povijest nasilja, jednako kao i Francuska i Velika Britanija.
Pa opet, Moore ističe da u Japanu godišnje od oružja strada 39 ljudi, u Njemačkoj 381, Francuskoj 255, Velikoj Britaniji 68, a u Kanadi 165, što su minorne brojke s obzirom na stradavanje u Americi. Jednako tako, Kanađani ne pucaju u druge Kanađane, unatoč tome što imaju čak i više oružja po kućanstvu od Amerikanca, ali “gun culture” nije usađen u njihov DNK, u njihovu “prime time” terminu na TV-u za cijelu obitelj ne dominiraju senzacionalističke vijesti o smrti i nasilju ili nasilni reality showovi kao “Cops”, niti Kanada bombardira druge države kao Amerika.
---
---
Moore kao da vidi najvećega krivca za to što “nešto nije u redu s ovom zemljom kad klinac može zgrabiti oružje tako lako i napucati drugog klinca” u medijima i, naročito, američkoj vanjskoj politici kojoj je posvetio dokumentarce “Fahrenheit 9/11”, “Gdje je sljedeća invazija” i “Fahrenheit 11/9”. Od svih intervjua u filmu, najzanimljiviji je onaj s kontroverznim Mansonom, koji govori ne samo o (ne)kulturi nasilja, već i “straha i konzumerizma”.
Kad Moore podsjeti Mansona da je SAD na dan Columbine pokolja bacio više bombi na Kosovo nego tijekom cijelog tog rata, roker hrabro proziva američkog predsjednika jer nitko nije rekao da je možda upravo on kriv dok bombardira drugu državu umjesto da se, dodajmo, bavi problemima siromaštva kako, primjerice, majka tamnoputog šestogodišnjeg dječaka ne bi morala raditi dva posla da preživi, već bila uz dijete i možda spriječila da se dočepa oružja i ubije curicu i iz škole.
Bombardiranja drugih država od strane Amerike, ali i Rusije, nastavila su se i od 2002. naovamo, medijski popraćena također u “prime timeu”, a dostupna i na jedan klik mišom na svim portalima od jutra do sutra. Svijet je postao još nasilniji, još luđi za oružjem i tu jednostavno očito nema pomoći.
U filmu “Bowling For Columbine” Moore je ostvario mikropobjedu nad Kmartom kad je u nekoliko navrata otišao u trgovinu blizu Columbinea i zatražio povrat novca za gorespomenutu dvojicu mladića s “rupama od metaka, od vaših metaka”, da bi vlasnici dućana naposljetku objavili da prestaju prodavati municiju. Veliku pobjedu nad Amerikom i američkom kulturom oružja teško da bi izvojevao i nikad potrebniji nastavak “Ludih za oružjem” – “Still Bowling For Columbine” ili “Još luđi za oružjem”.
---
Masakri u školama na filmu
Pokolji u školi poslužili su kao inspiracija za niz filmova. Godinu dana nakon “Ludih za oružjem” premijeru je imao “Elephant” Gusa Van Santa (“Dobri Will Hunting”), inspiriran upravo slučajem Columbine i nagrađen u Cannesu.
Valja istaknuti i “Moramo razgovarati o Kevinu” Lynne Ramsay (“Iskupljenje u New Yorku”) s Tildom Swinton u ulozi majke tinejdžera u tijelu glumca Ezre Millera koji će počiniti pokolj u školi.
Krajem prošle i početkom ove godine premijeru su imali i “Mass” i “The Fallout”, koji još nisu stigli pred hrvatsku publiku. Prvi je dramski suočio roditelje klinaca stradalih u školi s roditeljima mladića odgovornog za pokolj, a drugi se fokusirao na srednjoškolke kojima se život promijenio nakon školskog masakra; jednu od njih glumi Jenny Ortega iz novog “Vriska”.
U kinima smo zato nedavno gledali triler “Sat očaja” s Naomi Watts u ulozi majke koja tijekom “jogginga” doznaje za pucnjavu u školi njezina sina.
Najkontroverzniji film nadahnut ovom temom jest “Run, Hide, Fight” iz 2020., koji ju je pretvorio u srednjoškolski “Umri muški” za publiku “Igara gladi”, sa ženskom “teen” verzijom akcijskog junaka u borbi protiv napadača, što su mnogi otpisali kao neukusnu eksploataciju.
Riječi Michaela Moorea iz finala izvrsnog, Oscarom nagrađenog dokumentarnog filma “Ludi za oružjem” (“Bowling For Columbine”, 2002.) imaju snažan eho dvadeset godina kasnije. “Na kraju, sve se vraća na ‘bowling for Columbine’...”, rekao je Moore nekoliko trenutaka pred početak odjavne špice “Ludih za oružjem”.
Slavni dokumentarist ciljao je time na početak kobnog dana 20. travnja 1999., kad su dvojica tinejdžera odigrala dvije partije kuglanja prije nego što su naoružani upali u srednju školu Columbine iz okruga Jefferson, u američkoj saveznoj državi Kolorado (blizu gradova Littleton i Denver), i ponašali se prema učenicima kao čunjevima, s automatskom puškom u ruci umjesto kugle. Ubili su, podsjetimo, 12 učenika i jednu učiteljicu, da bi na...
