‘Lost Country‘: Drama između jučer i danas

Proturežimski studentski prosvjedi upereni kontra Miloševića u drugoj polovici devedesetih pokreću priču vrlo solidnog srpskog filma "Lost Country", nastalog i u hrvatskoj koprodukciji, koji je imao premijeru na ZFF-u, a upravo je krenuo u kina. Oko demonstracija vrti se centralni odnos likova majke i sina, što "Lost Country" istovremeno čini ne samo društveno-političkim, nego i filmom o odrastanju i obiteljskom dramom.

Naime, majka, Marklena (uvijek odlična Jasna Đuričić), radi kao glasnogovornica Miloševićeve vlade, a njezin petnaestogodišnji sin Stefan (uvjerljivi debitant Jovan Ginić) nalazi se pod utjecajem okoline koja je protiv onoga za što se njegova mama zalaže.

Tu kontru Stefan osjeća u školi, od profesora književnosti (Boris Isaković, također vječito na visini zadatka) do učenika i prijatelja, ali i na treningu vaterpola. Atmosfera je takva da izgleda kao da se cijeli Beograd diže protiv Miloševićeva režima. Zbog toga Stefan postaje razapet između majke i poznanika, što ga sve više zbunjuje, frustrira i potencira mu traumu.

U konfliktiranom mladiću buja unutarnja revolucija (na razmeđi ljubavi i potencijalne mržnje prema majci i svijetu) koja bi se mogla krivo ispoljiti prema van. Jer, "nije lako imati majku koja se bavi politikom". Konfliktirana je i majka, razapeta između politike i sina.

Odnos glavnih likova dojmljivo je postavljen u prvom dugometražnom igranom filmu Vladimira Perišića nakon hvaljenog debija "Ordinary People", premijerno prikazanog u Cannesu, odakle je u svijet lansiran i "Lost Country". Jednako tako, odnos ima i autobiografsku notu s obzirom da je Perišićeva majka bila ministrica kulture u Miloševićevoj vladi, tako da se redatelj, rođen 1976., može prepoznati u Stefanovim previranjima.

Na scenariju je Perišić surađivao s poznatom francuskom scenaristicom ("Mustang") i redateljicom Alice Winocour ("Proxima", "Pariške uspomene"), ali ovo je prvenstveno njegova priča i "nešto sasvim osobno" poetika osjeća se u brojnim kadrovima, počevši od atmosferične uvodne sekvencije kad se Stefan nalazi na selu kod djeda (Duško Valentić) koji je bio u partizanima.

Perišić umješno rekreira i atmosferu Beograda devedesetih pomoću zrnate slike, pokazujući dobro oko za kadar. Prva polovica "Lost Country" je gotovo izvrsna dok se postavljaju odnosi, karakteriziraju glavni likovi i bildaju društveno-političke i obiteljske tenzije, ali u drugom dijelu filma, ili barem zadnjoj trećini, stvari se znaju odvijati razmjerno konvencionalno s dramom "opće prakse" iz festivalske kinematografije tako da priča u konačnici ne izaziva očekivani emotivni "impakt".

Ipak, glumci su na razini, uključujući i naturščika Ginića, a Perišić povlači intrigantne paralele s današnjicom, od političkih (bujanje nekih novih nacionalizama) do metafilmskih u liku Jokera. Stefan u najsnažnijoj sceni filma nanosi jokerovsku šminku na lice i pritom više izgleda kao Joker novih generacija u izvedbi Heatha Ledgera ili Joaquina Phoenixa nego Jacka Nicholsona s prijelaza osamdesetih u devedesete. "Lost Country" povezuje jučer i danas.