Indija je pogriješila što ovaj film nije odabrala kao oskarovskog kandidata: ‘Ljubav u Mumbaiju‘ je izvrsna drama

Pogreška je počinjena u vezi izbora za indijskog kandidata u utrci za Oscare, odnosno oskarovsku nominaciju u kategoriji međunarodnog filma. Odabrana je lakonotna “lokalna” komedija “Laapataa Ladies” umjesto međunarodno priznate drame “Ljubav u Mumbaiju” (“All We Imagine as Light”), nagrađene Granx Prixom u Cannesu, što je bila povijesna pobjeda za indijsku kinematografiju koja se nije našla dugih 30 godina u konkurenciji najjačeg svjetskog festivala.

S obzirom na to da je film i francuska koprodukcija, bila je opcija da “Ljubav u Mumbaiju” predstavlja Francusku na Oscarima, ali je otpala kad je za kandidata odabrana popularna “Emilia Perez”. Indija je povukla krivi potez kao Francuska kad je umjesto canneskog laureata ”Anatomija pada” predložila ”Okus ljubavi”.

Ipak, nakon što je “All We Imagine as Light” osvojio Gotham nagradu za najbolji međunarodni film, to je dodatno povećalo njegovu vidljivost nakon Cannesa i indijska redateljica Payal Kapadia možda bi mogla biti u igri za oskarovsku nominaciju u kategoriji režije.

Gotham nagrade jedan su od putokaza za Oscare, a nominacija za režiju nije više domena samo anglofonih filmaša otkako je Joong-ho Bong s ”Parazitom” zauvijek probio led (od 2021. naovamo bili su nominirani Thomas Vinterberg, Ryusuke Hamaguchi, Ruben Östlund i Justine Triet). Kako bilo, Kapadia je ostvarila impresivan dugometražni igrani prvijenac nakon režije dokumentarca “A Night Of Knowing Nothing” i indijska kinematografija je dobila potencijalnu nasljednicu klasika Satyajita Raya.

Kao svojevrsni suvremeni Ray, Kapadia suptilno njeguje humanistički, pjesnički i intimistički pristup svakodnevici s osjetnim melankoličnim ugođajem i daškom magičnog realizma. Teško se sjetiti da je ijedan noviji indijski film ovako opipao puls modernog velegrada i usamljenog čovjeka u tom megalopolisu kao “Ljubav u Mumbaiju”, čak ni “Pogrešna dostava”.

Kapadia snima Mumbai kao što je Michael Mann snimao Los Angeles u “Vrućini” i “Collateralu”, a Sofia Coppola Tokio u “Izgubljenima u prijevodu”, osobito nadahnuto u nokturalnim scenama, tj. noćnim kadrovima grada, s puno metafizike i transcedencije u oslikavanju osamljenosti i povezanosti likova na širem i užem planu, pronalaska ekstraordinarnog u ordinarnom, prošlosti u sadašnjosti i sutrašnjici.

Riječ “kal” na hindi jeziku može značiti i “jučer” i “sutra” pa zato priča i prati tri žene različitih generacija, s naglaskom na dvije medicinske sestre i cimerice. Sredovječna Prabhu (Kani Kusruti) ima muža na radu u Njemačkoj, ali iako su izgubili kontakt, ona svejedno kao udana žena odbija udvaranje liječnika (Azees Nedumangad). Mlada Anu (Divya Prabha) nalazi se u tajnoj vezi s Muslimanom (Hridhu Haroon).

Tu je i starija udovica Parvaty (Chhaya Kadam) koja radi u istoj bolnici i prisiljena je napustiti Mumbai i vratiti se u primorsko selo, a Prabhu i Anu će je tamo otpratiti i pronaći mir u prirodi daleko od gradske vreve u nizu prozračnih lirskih scena u kojima izgleda kao da je vrijeme stalo ili barem usporilo.

Sukladnu izvornom naslovu filma “Sve što zamišljamo kao svjetlost”, kamera poetički snoliko traži trepereće plavo ili žuto svjetlo u mraku velegrada kojeg “neki zovu grad snova”, a Prabhu “grad iluzija” (“Morate vjerovati u iluziju, inače ćete poludjeti”). Ono dopire u daljini od neona, prozora nebodera, vijugavog vlaka u prolasku..., svijetleći poput konstelacije zvijezda koje će zasjati na noćnom nebu iznad sela. Svjetlo je simbolički pronađeno i u odrazu projektora na licu Prabhu tijekom (kino)projekcije filmova za medicinske sestre. **** ½