Realistični ‘Fargo‘ iz ruralne Indije: policajka se uplela u zamršen slučaj istrage umorstva u društveno-kritičnom filmu

Svidio vam se “Fargo”, pogledajte “Santosh”. ZFF je tako reklamirao premijernu hrvatsku projekciju indijsko-francusko-njemačko-britanskog filma “Santosh” koji je svjetsku premijeru imao u canneskom programu “Izvjestan pogled” i natječe se u kategoriji “European Discovery” na dodjeli nagrada Europske filmske akademije.

Reklama načelno ima smisla. U prvom planu filma “Santosh” je policajka, a bit će upletena u zamršen slučaj istrage umorstva, baš kao i njezina prethodnica u “Fargu”. No, iako je prikazivao protagonisticu u svakodnevnim životnim borbama, “Fargo” je ponajprije bio “movie”, žanrovski coenovski film, crnohumorni kriminalistički triler s trunkom noira u kontrastu crnila i bijelog snijega Minessotte.

S druge strane, “Santosh” se trudi biti i realistični, društveno-kritički festivalac i filmični žanrovac, ali ne uspijeva uvijek pomiriti suprotne polove dok prvenstveno naginje festivalskoj publici. Unatoč tome, ovo je dobar film, samo ipak ne i izuzetan, barem na prvo festivalsko gledanje.

Redateljica i scenaristica Sandhya Suri, debitantica u dugometražnoj igranoj formi, potječe iz svijeta dokumentaraca i to je vidljivo u njezinoj želji da “Santosh” stremi ka realističnom, autentičnom ozračju ruralne Indije, napučujući kadrove i neprofesionalnim glumcima, naturščicima.

Titularni lik, Santosh Saini (dojmljiva Shahana Goswami), silom prilika postaje pozornica nakon smrti njezinog supruga policajca, poginulog na dužnosti tijekom izbijanja nereda. Stan je vladino vlasništvo i udovica Santosh može ga zadržati ako kao policajčeva žena nastavi raditi njegov posao.

Naravno, oči muških kolega pune su mizoginije dok gledaju Santosh koju ne smatraju “pravom policajkom”, možda i zato što ona ne nosi pištolj. “To je muško ime, zar ne?”, pitaju je. “I žensko”, odgovori ona. “Tek kad žene krenu u patrole doći će do promjena”, smatra pragmatična veteranska inspektorica Sharma (upečatljiva Sunita Rajwar) i uzima Santosh pod svoje okrilje nakon što počne istraživati slučaj silovanja i umorstva lokalne djevojke iz niže kaste.

Njezin otac je prijavio nestanak, ali nitko ništa nije poduzimao dok nesretnica nije pronađena mrtva, na užas idealistične Santosh koja će doživjeti vatreno krštenje na tragu Emily Blunt u “Sicariju” ili Ethana Hawkea u “Danu obuke” i naći se u moralnoj sivoj zoni radeći za policiju i korumpirani sistem u zemlji gdje “postoje dvije vrste nedodirljivih – oni koje nitko ne želi dirati i oni koji se ne mogu dirati”.

Nametnuti moralni kompromisi u trulom sistemu čiji je začarani krug teško razbiti najintrigantnija su stavka filma kad redateljica u drugoj polovici zakorači na teritorij proceduralnog policijskog trilera, zainteresirana za preispitivanje zakona, prava i pravde, društvenih i rodnih odnosa, osobnog i sustavnog, krivnje i krivice, tj. vaganje težine grižnje savjesti.

Sve se to isprepliće u moralno komprimitirajućoj završnici koja postavlja neka zanimljiva pitanja o istini i pravdi. “Ljudi trebaju znati istinu”, kaže Santosh. “A što će im ta istina?”, pita Sharma. Nastavno na to, je li važnije da svijet smatra kako je pravda zadovoljena ili da je ona istinski zadovoljena? Ako je ovo prvo posrijedi, čemu onda uopće služi pravda?