‘Daddio‘: Izgubljeni i pronađeni u prijevozu

Večer ili noć prirodno je doba dana za gledanje (i pisanje) finoga malog filma "Daddio", dugometražnog redateljskog prvijenca Christy Hall sa Seanom Pennom i Dakotom Johnson u glavnim ulogama sredovječnog taksista i njegove mlade putnice. Ovo je jedan od onih ugođajnih nokturalnih filmova poput "Taksista", "Noći na Zemlji", "Collaterala" i "Opasnog poziva" ("Locke").

Svaki od navedenih naslova utkan je u "Daddio", a Hall obožava i melankoličan slučajan i kratak susret srodnih duša u "Izgubljenima u prijevodu". Penn je s Robertom De Nirom glumio u filmu "Mi nismo anđeli" i odaje počast "Taxi Driveru" kad njegov taksist Clark parafrazira legendarni citat Travisa Bicklea "Jednom će pasti prava kiša i oprati sav ovaj ološ s ulica".

"Jednom će se oblak (misli na "cloud"; op.a.) otvoriti i posuti kiselu kišu po našim licima", Clark govori putnici koja je u kreditima filma zavedena kao "Girlie", nakon što zapodjenu priču o aplikacijama.

I ona u jednom trenutku kaže da se moli nebu za kišu da je "očisti i opere". Konačno, redateljica Hall i direktor fotografije Phedon Papamichael u nekoliko navrata snimaju Dakotu kao Cybill Shepherd na zadnjem sjedištu De Nirova taksija u finalu "Taksista", kadrirajući je u odrazu retrovizora.

Taksist i njegova putnica su grešne, usamljene duše koje se, izgubljene u prijevodu/prijevozu, pronalaze tijekom noćne vožnje od newyorške zračne luke "JFK" do Manhattana. Žuti taksi postaje svojevrsna ispovjedaonica za oboje i u njemu se odvija 95 posto filma, snimljenog u približno realnom vremenu (nešto više od sat i pol trajanja), baš kao u "Opasnom pozivu".

Konkretne radnje nema, samo razgovor dvoje ljudi koji postupno otvaraju dušu jedno drugome i ostvaruju konekciju, iako je upitno da će se više ikad vidjeti u životu. Srećom, razgovor je većinski interesantan ako se uljuljkate u njegov ritam, unatoč tome što ponekad prirodno/spontano ustupi mjesto fabriciranom da se čini kako glumci izgovaraju monologe/dijaloge iz scenarija umjesto nešto što bi mogao reći netki u "stvarnosti" (moguće da je to ostavština kazališnih komada na kojima je radila Hall).

Interesantni su i likovi, kao i njihova interakcija, dinamika i kemija, zahvaljujući sve boljoj Johnsonici i veteranu Pennu (povratila se nakon neuspjeha "Madame Webb", ostvario "comeback" s "Pulsom grada"), glumcima zbog kojih bi gledatelj mogao poželjeti da je vožnja duža. Clark je klasični pennovski "tough guy" iz "Stanja milosti" i "Mistične rijeke", ali s dodatkom "zlatnog srca".

On je tip koji govori što misli i "obraća pažnju", "čita/zna ljude" otkako 20 godina vozi taksi, a volio bi se radije zvati Vinny. Ona je programerka koja ima "daddy issues" i u vezi je sa starijim i oženjenim muškarcem (šalje joj, pijan, napaljene poruke za vrijeme vožnje).

Neobavezno početno čavrljanje o banalnim temama, tipa plaćanje gotovinom ili kreditnom karticom, prerasta u nešto dublje, misaone razgovore o životu, godinama, muškarcima i ženama, ljubavi i ljubavnicama, što navodi oboje da preispitaju svoje osjećaje, posebice nju koja se nalazi na svojevrsnom raskrižju.

Premda Dakotin lik isprve djeluje kao noirovska fatalna žena i sugerira da bi "Daddio" mogao skrenuti u smjeru žanrovskog filma kao što je to "Collateral" ili koketirati s trilerom a la "Locke", redateljica Hall (solidna serija "I Am Not Okay With This") ostaje na dramskoj autocesti. Hall puno duguje glumcima, ali i odluci da njihova lica govore više od tisuću riječi.

Krupni planovi lica i očiju glumaca izvlače neke neizgovorene unutarnje monologe na površinu, a Johnson i Penn veoma su filmični kad promatraju jedno drugo preko retrovizora. "Daddio" je prilično filmičan unatoč kazališnom "backgroundu" redateljice: Hall voli uperiti kameru kroz prozor u svjetla velegrada, pronaći urbanu melankoliju i preseliti je u unutrašnjost taksija.