- Nikad nećemo živjeti pod ruskom zastavom, niti će ruska marionetska vlada biti u Kijevu. Mi smo Ukrajinke i želimo živjeti u Ukrajini, u našim je srcima plavo-žuta zastava, objasnila nam je skupina žena koje su pobjegle od rata i u Mlinima pronašle siguran dom. Njihovo putovanje bilo je dugo i vrlo naporno. Sve su stigle iz južnog predgrađa Kijeva gdje su svjedočile pravom ratnom teroru.
- Odluka o napuštanju bila je vrlo teška, danima smo plakale, međutim, kad su se bombardiranja i eksplozije počele približavati, znale smo da nam je odlazak jedina mogućnost, rekla je Yana, koja je nekad radila kao koordinatorica u jednoj tvornici koju su uništile ruske bombe.
-Čak i da sam htjela ići na posao, to ne bi bilo moguće, rekla nam je sa suzama u očima.
Vlakom prema Lavovu, autobusom do Grada
Tetiana, Liudmyla, Valentina i najmlađa među njima, osamnaestogodišnja Olexandra, studentica engleskog i vijetnamskog jezika, skupa s Yanom 13. su ožujka napustile Kijev i vlakom krenule prema Lavovu. Planirale su ostati u Ukrajini, u Lavovu, međutim, nakon što je ruski projektil bačen neposredno pored aerodroma, odlučile su sjesti na vlak i sigurnost potražiti u nekoj od zemalja Europske unije. Prije nego su stigle na hrvatski jug, prešle su granicu Rumunjske i Mađarske te boravile u Varaždinu.
Ali, zbog čega Hrvatska?
-Na Facebooku smo vidjele hrvatsku grupu SOS Ukraine i odlučile joj se priključiti. Nakon toga kontaktirali su nas ljudi iz Dubrovnika koji su nam ponudili pomoć i smještaj. Bili su vrlo uporni te su nas uvjerili da u Zagrebu sjednemo na autobus i dođemo u Dubrovnik. Iz njihovih poruka bilo je jasno da se radi o ljudima velikog srca. Bio je to nestvaran osjećaj, otkrila je Valentina, donedavno zaposlena u medicinskom laboratoriju u Kijevu.
U Varaždin, u prostore Crveng križa stigle su 17. ožujka, a nakon toga 19. ožujka pošle za Zagreb i dalje za Dubrovnik.
Dočekali su ih njihovi dubrovački "anđeli"? Ako ste pomislili da se tri lokalne gospođe iz ove priče poznaju te da su ujedinile snage kako bi dovele ove žene iz Ukrajine na sigurno, niste u pravu. Gospođe su jednostavno bile na pravom mjestu u pravo vrijeme!
- Kad smo stigli kod gospođe Danice doma, dočekala nas je u suzama i sve izgrlila, objasnila je Tetiana. Od ratnog vihora do mirne kuće u Mlinima s pogledom na svjetlucavi Jadran, razlika je bila kao nebo i zemlja.
- Svi mi jako dobro znamo što rat može donijeti, koje teškoće, patnju i bol. Pa kako ne bih otvorila vrata ovim ženama? Moj dom je njihov dom i ovdje mogu ostati koliko god žele. Nikad ne bih uzela novce ni od njih, ni od ikoga u potrebi, brinut ću se o njima, one su sad kao moje kćeri, objasnila je gospođa Danica Rotim. Jasno je da je srce u gospođe Danice veliko poput Lokruma, izbjeglicama će pružiti smještaj, biti im poput obitelji i pod njenom skrbi bit će koliko god bude trebalo.
A Danica ne bi bila Danica da ih nije dočekala s punim frižiderom, pekla kolače cijelu noć i dočekala ih s domaćom juhom premda su Ukrajinke stigle rano ujutro.
- Putovale su, a nakon dugog puta najbolje je pojest' pjat juhe, jel tako?, rekla je velikodušna domaćica ili tetka Danica kako je nazvala njena nova obitelj.
- Kad je počeo rat zvala sam u Zagreb u Civilnu zaštitu i Crveni križ i ponudila im svoj apartman. A kad sam pronašla Facebook grupu i njih sam kontaktirala, dodala je gospođa Danica.
- Nas tri odavde postale smo dobre prijateljice i čini mi se da će to biti prijateljstvo za cijeli život, zaključila je. Žene iz Ukrajine stigle su s vrlo malo prtljage, samo koliko su mogle nositi, svaka je imala mali kufer i bile su vrlo zahvalne na svakoj pomoći koju su ovdje dobile. Nijedna od njih nikad prije nije bila u Hrvatskoj.
Ukrajinke vjeruju kako je u široj okolici Dubrovnika oko stotinu Ukrajinaca pa se nadaju da će s njima stupiti u kontakt.
Nancy to može
Jasno je da one nisu trebale samo smještaj već i čitav niz svakodnevnih potrepština. I tu u priču ulazi druga gospođa iz Župe. Zapravo ova Amerikanka/Hrvatica bila je ta koja je kontaktirala djevojke i to opet posredstvom Facebooka.
- Znala sam da nekako moram pomoći. Ne možemo samo gledati vijesti i odmahivati glavom u nevjerici, nešto je trebalo poduzeti, rekla je Nancy Grbavac Perovic, koja je adresu u Chicagu zamijenila s onom u Mlinima i to 4. srpnja 2020. Na sam praznik, maerički Dan nezavisnosti gospođa Nancy je promijenila adresu i dobila poštanski broj 20207, pa je sad i Hrvatica i Amerikanka.
S tipičnim američkim stavom "ja to mogu" bacila se na posao i počela voditi brigu o ženama iz Ukrajine.
- Pokucala sam na mnoga vrata i moram vam reći, gdje god sam došla dočekana sam raširenih ruku i ljubaznim riječima, rekla nam je Nancy. A kucala je zaista na puno vrata. Kad odlučnost susretne velikodušnost, mogu se pomicati planine.
- Uspjela sam organizirati besplatne ručkove u lokalnim restoranima i pizzerijama, besplatnu kafu u lokalnim kafićima te popust od 50 posto u butigama. Također, prijatelji iz Amerike poslali su novce pa ćemo tako s našim djevojkama u shopping prije Uskrsa, rekla je naša Hrvatica iz Chicaga.
- Vidjela sam kako je Hrvatska prošla kroz razarajući rat, to se ne zaboravlja, tako da naše djevojke nikad nećemo napustiti. Naša povijest njihova je sadašnjost, izjavila je Nancy, objašnjavajući kako sa svojom novom prijateljicom Danicom uz pomoć lokalnih stanovnika prikuplja odjeću, higijenske i ostale potrepštine.
Svim djevojkama iz Ukrajine ponuđeni su poslovi u Sheraton Dubrovnik Riviera hotelima, hotelima Astarea i Mlini, na radnim mjestima u kuhinji, u restoranima kao konobarice ili sobarice.
Nove stanovnice Župe baš ne govore hrvatski jezik, iako bi s Danicom i to mogle brzo naučit', tako da ovdje u priču ulazi još jedna 'domicilna pomoćnica', Natalia Smerechinskaya. Licencirana vodičica za ukrajinski i ruski jezik u Dubrovniku, Natalia je ljubazno ponudila pomoć kod prevođenja. Ona je također dio trija koji je pomogao ovim damama, nakon što ju je Danica kontaktirala.
- Puno su propatile. Ne možemo ni zamisliti. Tako da ću pomoći na bilo koji način," komentirala je ova simpatična i uspješna vodičica u Dubrovniku.
Ukrajinci se Putina ne boje
Pomoć dolazi u svim oblicima i veličinama i to onda kad se najmanje nadate.
- Prije nekoliko dana ukrcale smo se u autobus za Dubrovnik i htjele kupiti kartu, međutim, kad je vozač čuo da govorimo ukrajinski samo nam je mahnuo rukom da prođemo. Nadam se da neće imati problema zato što to ovako javno govorim - kaže Tetiana.
Uvjeravam je da sigurno ne bi imao problema i da je zapamtila njegovo ime, sigurno bi ga šef javno pohvalio.
- Svi su toliko ljubazni prema nama, ova zemlja ima narod na koji može biti ponosna. Ukrajina nikad neće zaboraviti vašu ljubaznost, nikad, dodala je Tetiana.
Uz stol koji je gotovo pucao pod težinom kolača i osvježavajućih pića izgledalo je kao da se radi o opuštenom okupljanju dama na prekrasan proljetni dan. Nažalost, jasno je da nije tako. Od trenutka kad smo sjeli popričati, na licima žena stiglih iz Ukrajine jasno se vidjela napetost. Pitanja su se nizala, odgovori su stizali, sve to uz pokoju suzu. I tada je za stolom nastupila potpuna tišina.
- Pretpostavljam da su muški članovi obitelji ostali u Ukrajini, bilo je pitanje koje je izazvalo tišinu. Nitko nije htio prvi progovoriti, ili uopće govoriti. Olovna tišina. Nakon cijele vječnosti Valentina je rekla 'da'.
Samo jedna riječ, ali sasvim dovoljna. Jedna riječ zbog koje su svima glave bile spuštene i koja je izazvala mnogo suza. Bol je bila više nego prisutna.
- Svi su pozvani u vojsku, rekla je Liudmyla. Ali uz bol su se osjetili hrabrost i prkos. Isti onaj prkos koji karakterizira ukrajinski narod suočen s velikim izazovom.
- Ne bojimo se Putina. Možda ga se Zapad boji,ali Ukrajinci ne! Zelenskyy je naš predsjednik i uvijek će biti. Svi smo glasali za njega, on je narodni čovjek i čovjek za narod. Želimo budućnost u Europskoj uniji, naravno da želimo, mi jesmo dio europske obitelji i borimo se za naša prava. Radije ćemo umrijeti nego živjeti pod ruskom zastavom, poručila je Yana čvrstim glasom i sa suzom na obrazu. Slava Ukrajini! Slava Ukrajini! odzvanjalo je.