'Je li ono prošao kamion ili je potres?', naivno pitam našu domaćicu Anicu dok sjedimo za trpezom obitelji Grošeta u Trnovici i pijemo kafu. Zidovi su još podrhtavali kad mi je njezin izraz lica potvrdio da je pitanje bilo sasvim suvišno: ovo selo, tek 15-tak kilometara daleko od epicentra u Stocu u BiH, svako malo zatrese novi potres koji, zajedno zaključujemo, 'baš utječe na živce'.
Te noći, 22. travnja u 23:07 najprije se začuo silan huk, pa je snažno i dugo treslo, a onda su čuli kako pada kamenje po selu. U prvi mah nitko nije znao ruše li se kuće ili samo suhozidi, a stanovnici Trnovice - njih 20-tak koji tu žive – istrčali su iz kuća i okupili se na ledini. Nitko te noći više nije oka sklopio.
Ni tri dana kasnije nisu puno mirniji; spavaju obučeni, a mnogi su krevete zamijenili kaučom u dnevnom boravku, odakle im je bliži izlaz iz njihovih domova.
SREĆA DA NEMA KIŠE
Pero Grošeta sjeća se i kako su se kučki i druge životinje uznemirile, kako je nejaki tovar od straha prekinuo debeli željezni lanac da bi se oslobodio i pobjegao; pokazuje nam oštećenja, najprije svoga krova s kojeg su kliznule kupe, a onda i susjedove štete. Čeka meštra evo već treći dan, obećao je da će doći danas, a Pero zahvaljuje nebu što ovih dana nije kišilo jer bi mu poplutale sobe i eto onda još većeg problema.
- Štete nisu velike. Oglasio sam se na svom facebook profilu nakon što sam čekao dva dana hoće li se itko javiti – govori potpredsjednik općinskog vijeća. - Potres u Hercegovini udaljen je od nas tek 15-tak kilometara, a mediji su pisali kako se 'osjetio u Dalmaciji'. Ne da se osjetio, nego je prouzročio i štete – ističe Pero. – To nisu dramatične štete usporedive s Petrinjom ili Zagrebom, ali su se dogodile.
Trnovica u Dubrovačkom primorju inače je poznata po seoskoj školi, likovnim kolonijama, ali i projektu Centra za gospodarenje otpadom koji se planira smjestiti u neposrednoj blizini, a kojem se stanovnici žestoko opiru. Poznato je ovo selo i po pčelama i medu iz netaknute prirode, a od petka i kao najbliže hrvatsko selo epicentru potresa, od kojeg je, na žalost, u Stocu poginula i jedna mlada djevojka.
POMOĆI ĆE OPĆINA
S jednog nekorištenog gospodarskog objekta, u vlasništvu Ivice Miljkovića, srušio se gotovo cijeli prednji dio kamene fasade, isto tako i s jedne pojate u blizini. Urušilo se nekoliko suhozida, a najveće oštećenje nastalo je u skromnoj kući Iva Brokete i njegove supruge Antonije. Njima je u potresu pukla cijev od vode, pa im je kuća poplutala.
- Bilo je 10 centimetara vode u kući! – kaže uzbuđeno Antonija, pokazujući oštećenja i predmete koji su popadali na pod u kuhinji, spremi i sobi uslijed zemljotresa. Suprug joj je 88-godišnjak koji samo odmahuje rukom; nema snage, govori, više za išta, a njegove korake potpomognute štapom prati vjeran i uplašen pas.
Pred njihovom kućom srećemo pročelnika Jedinstvenog upravnog odjela iz Općine Dubrovačko primorje Iva Kolu s dva inženjera koji su procijenili statiku kuće i utvrdili da nije oštećena. Općina će ovom bračnom paru pomoći s popravcima, rekao je Kola, koji je s dva inženjera obišao i druga sela po Dubrovačkom primorju kako bi utvrdili sve nastale štete. One su, srećom, kako je rekao, minimalne.
– Kuće su sigurne za stanovanje. Što se tiče puknuća cijevi, vidjet ćemo što možemo napraviti da se ta šteta sanira, da ljudi mogu normalno živjeti – obećao je Kola.
ODLETJELE GRASTE, POPLUTALA KUĆA
– Jako smo se ustresli – nastavlja Antonija dok stoji kraj supruga ispred male kapelice posvećene Gospi od zdravlja pred njihovom kućom. Njima te noći, kad im je poplutala kuća, nije ni preostalo ništa drugo nego se uzdati u Božju providnost; Ivo je uspio nazvati Pera Grošetu koji mu je savjetovao da brzo isključi struju i dođe kod njih, ali oni su se ipak odlučili ostati doma. Antonija pokazuje mjesto na polici u hodniku odakle su joj odletjele sve graste s cvijećem i rasule se po podu. Upozorava nas da pazimo kud gazimo jer još nije uspjela dobro usisati. I bojler im je crkao, ponavlja dva puta, da čuje i pročelnik.
– Odmah smo zvali i načelnika i molili ga da pošalje bilo koga, samo da vode imamo. Ovako kako nas vidite, tako i spavamo – kaže, povlačeći svoj rukav od majice. Tlo svako malo podrhtava, pa nije ni čudo da ova žena i dalje živi u strahu. I nije jedina. Kako kaže jedna mještanka, sve je dobro dok je dan, zvukovi dana prikrivaju drhtaje tla, a najgore je po noći kad nastupi tišina, a svi u krevetu razmišljaju samo o jednom – hoće li se ponoviti onih 6,1 magnitude od petka.
U nadi da neće, ni ovih dana niti ikad više, napuštamo Trnovicu i malobrojnu čeljad udaljenu tek 15-tak kilometara od najnovijeg epicentra.
